Odnosi između Rusije i Kine su zategnuti otkako diktator Kremlja Putin nije obnovio dogovor o žitu koji je omogućavao izvoz ukrajinske pšenice iz ove okupirane i ratom razorene zemlje. Scene sa samita Afrike u Sankt Peterburgu krajem jula te nakon otkazivanja sporazuma sugerišu da bi to prvenstveno dovelo do gladi i patnje u afričkim zemljama.
Ali pored Putinovog kockanja sa glađu u Africi, Kremlj je teško pogodio još jednu zemlju na koju možda ne biste odmah pomislili: Narodnu Republiku Kinu.
Pored pirinča, pšenica je jedna od osnovnih namirnica u ovoj velikoj zemlji. Uglavnom se jede na sjeveru zemlje, dok na jugu Kine dominira pirinač. U velikim gradovima obje namirnice mirno koegzistiraju. Ali ovaj mir je sada okončan.
Vrućine na jugu i poplave na sjeveru Kine teško su pogodile polja i usjeve, zbog čega Si Đinping ove godine više nego ikada zavisi od isporuka žitarica iz Ukrajine. Osim toga, Kini je potreban kukuruz iz ratom razorene zemlje za tov svinja. Svinjetina je najpopularnije meso u zemlji. Ako bi njena cijena porasla, Kinezi, od kojih više od 800 miliona živi od plate od oko 150 eura mjesečno, to bi doživjeli kao gubitak blagostanja.
Sastavni dio kineske nacionalističke ideologije je da je Narodna Republika samodovoljna i da ne zavisi od uvoza hrane iz inostranstva, pa tamošnja Komunistička partija čini sve da se o tom uvozu ne priča u javnosti.
Peking je sada zbog Putina primoran da uvozi hranu iz Australije, Kanade i Francuske, odnosno iz upravo onih zapadnih zemalja koje je Si proglasio neprijateljima Narodne Republike. Kanberu, koja sada treba da nadoknadi 60% ukrajinskog žita, samouvjereni Si je posljednjih godina više puta šikanirao. Pa su tako zbog Sijevih blokada, do sada izvozni tovari iz Australije trunuli u kineskim lukama a kineska ratna mornarica izvodila manevre direktno ispred obale Australije. Po pravilima kineskog etosa je sada Sijeva nečuvena sramota što mora da prema Australiji nastupi kao prosjak i od nje uvoziti žito.
I Kanadu je takođe komunistička nomenklatura iz Pekinga stalno napadala. Sukobi sa Pekingom su uglavnom bili oko ljudskih prava, koja se uveliko gaze u Sijevom carstvu. Sa Francuskom su se odnosi kako-tako smirili otkako je ljevičarski predsjednik Emanuel Makron, posle posjete Kini ovog proljeća, počeo da podržava djelove programa Pekinga u vezi sa prijetećim ratom protiv demokratske ostrvske države Tajvana.
Žitna kriza, u koju je Kremlj sada uvalio Kinu, Sija je zatekla najblaže rečeno posve nespremnog: on je juna 2022. proglasio borbu protiv siromaštva u Kini završenom i najavio veliku pobjedu Komunističke Partije nad glađu.
Istina, nažalost, vrlo drugačije izgleda. Mnogo miliona ljudi i dalje žive od vrlo, vrlo malo, što i Kinezi vide i pune ovom temom svoje internet-forume. Si se plaši za svoju moć i rigorozno cenzuriše svaki izvještaj na internetu koji se bavi siromaštvom Kineza. Po starom komunističkom obrascu: čega ne smije da bude, toga i nema.
Međutim, desi li se sada da zbog nestašice žita cijeli djelovi zemlje budu nedovoljno snabdijevani ili otkupna cijena previše poraste, rezultat će biti situacija koja nije drugačija od okolnosti koje su prethodile protestima protiv kovida u novembru 2022.
Lažirane cifre žrtava pandemije
Tada je Narodna Republika doživjela najveće proteste od demonstracija 1989. godine. Hiljade i hiljade zahtjevale su ukidanje mjera nadzora, a mnogi su otvoreno napali Si Đinpinga i Komunističku partiju.
Iako je internet tokom pandemije bio maksimalno cenzurisan, ljudi su u sopstvenom neposrednom okruženju mogli da vide koliko je situacija bila loša. Na kraju je Komunistička partija čak i odustala od svakodnevnog objavljivanja lažiranih podataka o žrtvama jer su ljudi prestali da im vjeruju.
A ni opšta ekonomska situacija u Narodnoj Republici ne podstiče Sijevu nadu u poboljšanje. Nakon što je korona izgubila zamah, kineska ekonomija muku muči sa talasom nezaposlenosti mladih, koji je službeno na nivou od 21 odsto, najvećem ikad. Koji mogu da biraju između rezignacije i iseljavanja iz Kine. Da bi ugušio i ovu javnu bruku, Si je zabranio statističkom zavodu Kine da ubuduće objavljuje podatke o omladinskoj nezaposlenosti. A šeficu Zavoda za iseljavanje demonstrativno uhapsio.
Sektor nekretnina, u koji su uložili oni Kinezi koji su uspjeli da išta uštede, jeste i dalje u totalnom nokautu.
Kod krize žitarica, ekstremni jaz između urbanih i ruralnih područja takođe dramatično upada u oči. U metropolama je sve bolje, od plata do zdravstva. Vlast u Pekingu, i inače vrlo svjesna istorije, u stanju je pripravnosti: 5 od 17 kineskih carskih dinastija su Kinezi zbacili zbog nestašice žita.
A kineska kriza osnovnih životnih namirnica je loša vijest i za svijet, jer bi Si Đinping sada mogao da podstakne rat na Tajvanu da bi izbjegao gnijev naroda. Ove nedjelje je vlada odobrila za prikazivanje višednevnu TV-seriju o “herojima”, u kojoj vojnici Sijeve armije u kamere objašnjavaju kako su dobro pripremljeni za rat i spremni da daju svoje živote za druga Sija ako naredi osvajanje ostrvske republike.
Demokratski susjed je trn u Sijevom oku, jer Tajpej nudi liberalnu alternativu pekinškoj diktaturi i sveopštem nadzoru. Komunistička nomenklatura se plaši da će ako nezadovoljstvo komunistima postane preveliko, Kinezima tajvanski demokratski model biti privlačniji.
Posmatrači kažu da je Si Đinping razmišljao o napadu na tu demokratsku zemlju, koja se nalazi na oko 160 milja udaljenosti od kineske obale, tokom protesta u novembru prošle godine. Na kraju se odlučio protiv rata i za kraj svoje propale politike “nulti kovid”. Komunistička partija je, naravno, i ovom prilikom još jednom proglasila pobjedu, a sebe za ubicu kovida.
Šta žitna kriza geopolitički znači za Si Đinpinga postalo je jasno na ukrajinskom samitu u Džedi, u Saudijskoj Arabiji, početkom avgusta. Prestolonasljednik Mohammed bin Salman okupio je predstavnike 40 zemalja, uključujući i Kinu, kako bi sa ukrajinskim predsjednikom Zelenskim razgovarali o mirovnom planu za Ukrajinu.
Peking se osjećao prinuđenim da učestvuje jer Narodna Republika u Africi pokušava da stekne reputaciju alternative slobodnom svijetu Zapada. Toj slici ne odgovara da se pobjegne od suočavanja sa problemom prijeteće gladi na kontinentu zbog ruskog rata.
Iako je samit završen bez zvaničnog saopštenja, učesnici su definisali smjernice za mogući mirovni sporazum i konstatovali da Ukrajina treba da povrati svu svoju teritoriju okupiranu od strane agresorske Rusije. Što do Džede nije bio stav Pekinga. Kina je još u februaru tvrdila da je Kijev djelimično kriv za ofanzivu Kremlja i da će stoga morati da trpi i teritorijalne gubitke.
Si Đinping je najmoćniji saveznik Vladimira Putina. On govori o prijateljstvu “bez granica” i tokom posjete Kremlju u februaru 2023. izjavio je da će on i Putin zajedno doneti svijetu epohalne promjene.
Ali sada Siju prijeti u Kini i kriza gladi, u koju ga direktno uvaljuje njegov najdraži prijatelj u Kremlju. Njegov recept, po kome ljudi poput Putina ili sjevernokorejskog diktatora Kima mogu da provociraju Zapad sve dok to šteti Zapadu a ne Kini, više ne funkcioniše.
Finalno, u globalizovanom svijetu je sve međusobno povezano. Podržavajući Putina, beskrupuloznog tiranina koji svojom perfidnom računicom kalkuliše smrću od gladi miliona ljudi, Peking je samom sebi stvorio ogroman problem. Zbog ove pogrešne strategije Sija, glad se vraća u Kinu. I tu Si sve više liči svom velikom uzoru Mau, koji je glađu ubio milione Kineza. Liči mu više nego što se to ogromnoj većini Kineza sviđa.
Autor je profesor istorije Azije na Univerzitetu Njujork
WELT
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
