Pitanje revalorizacije prošlosti, kako one dalje, tako posebno one bliže, odnosa prema njoj u postjugoslovenskoj stvarnosti, jedna je od šizofrenijih neuralgičnih tački sukobljavanja i malignosti u odnosima nekad bratskih naroda. Iz godine u godinu javni prostor se opetovano ispunjava onim narativima oko kojih postoji potpuno mimoilaženje u mišljenju, razumijevanju i poimanju događaja i ličnosti iz ranijih razdoblja. Na tim se vatrama refrenično vraćaju aveti nacionalističkog i fašističkog sentimenta, koji se na ovim prostorima uvijek koristi kao efektno gorivo za potpaljivanje masa. Naravno, u trenucima kad je potrebno, za tili čas se iskopaju novi rovovi na mjestima onih starih i iznova krene pretresanje povijesti po linijama etnonacionalne isključivosti i pripadajuće joj mržnje. To dakako nije ništa novo, niti nešto nepoznato, sve naše decenije koje su pojeli skakavci tranzicije neprestano su pretrpane ideološkim i simboličkim oružjima revizionizma. Sve one zajedničke tačke, mjesta povezivanja, stradanja, radovanja i življenja, preoblikuju se i modeluju prema potrebama aktuelnog političkog momentuma i pretvaraju se u tačke neprestanog trvenja i zveckanja oružjem.
Drugim riječima, ono što nije u decenijama kakvog-takvog zajedništva stavljeno na stol i suočeno sa istinom, bilo da se radi o istorijskoj ulozi pojedinaca i grupa ili o zločinima koji su u bratoubilačkim klanicama vršeni, danas nam se vraća i iznova uznemiruje duhove. Otuda se neprestano ima dojam da mi nismo u stanju nikad da se riješimo prošlosti, u smislu da ona konačno jednom prestane biti uporedni tok stvarnosti ili štaviše jedina stvarnost koju mi živimo. Egzistirajući pod tom opnom, mi nismo u stanju da sagledamo svijet i vrijeme u kojem živimo, zarobljeni u nesporazumima prošlosti, njenim ponovnim destrukcijama, mi nismo sposobni stvoriti nikakve predispozicije za supostojanje koje će biti temeljeno na želji da se drugoga razumije, sasluša i da se sa njime pokuša naći neka zajednička tačka susretanja. Svi naši razgovori o onom prošlom maksimalistički su i ostrašćeni, nikad se ne dolazi u situaciju da komunikacija bude dvosmjerna, da se izbjegne zid šuma u komunikaciji, da se odustane od principa isključivosti i jednodimenzionalnog pristupa u sagledavanju onoga što je suština nesporazuma.
Tamo gdje postoji višak mitomanskih mokrih snova, te gdje je sve podložno jeftinoj dnevnopolitičkoj manipulaciji, gubi se suština svakog razgovora o onome što nas dijeli. Doima se danas zaista nemogućim da se pitanja prošlosti, bar ona koja nam se kao bumerang obijaju o glavu, sagledaju tako da bi se ona koristila kako bi poticala međusobno razumijevanje i solidarnost. Jer, bez obzira na sve nametnute okvire razlika i mimoilaženja, nekadašnji jugoslovenski narodi i danas imaju mnogo toga više zajedničkog i onoga što ih povezuje od onoga što ih suštinski udaljava jedne od drugih. Pitanje je stoga gdje zapravo dolazi do te diskrepancije stvarnosnog i onoga što se njeguje kao zvanični stav partikularnih nacionalnih narcizama malih razlika. Odnosno, zašto građani postjugoslovenskih zemalja pristaju da im se, uprkos njihovom osobnom iskustvu susretanja, drugi demonizira i označava kao neprijateljski. Doima se da taj jaz proizlazi iz društvenih i medijskih generiranja zapaljivih sadržaja koji nikako ne dopuštaju da se suočavanje sa prošlošću odvija na prirodan način, demistifikacijom, susretom i razgovorom među ljudima. Iako mnogi prevazilaze svaki vid nametnutih granica, revizionistička mašinerija, koja je generirana iz vladajućih struktura, stanovnike postjugoslovenskih zemalja i dalje drži u grču i nemogućnosti suočavanja.
Istupanje iz kolektivističkog stava nacije znači istupanje u prostor na kojem se stiče etiketa onoga koji je izdajnik, iz tog razloga se najčešće odabire šutnja ili ignorisanje onih tema koje mogu biti predmet sporenja. A to je ključni problem svih naših nesreća, guranje pod tepih onoga što nismo u stanju otvoreno iznijeti jedni pred drugima. Ta vrsta ignorantskog odnosa i odbacivanja suočavanja sa sobom otvara prostor za brojne manipulacije, za kreiranje tempiranih bombi sporenja, koje nas svaki put iznova vraćaju u onu istu jarugu iz koje bezuspješno pokušavamo izaći, zakopavajući se sve dublje i dublje.
Bonus video:
