Iako tri nedjelje nisam pisao ovu kolumnu, osjećam se kao da dana pauze nije bilo. Prije tri nedjelje riječ je bila “plitkoumnost” - zahvaljujući brzometnoj polemici Abazovića i Đukanovića, koji je Crnogorce nazvao, arogancijom kralja Ibija, “plitkoumnima”. A na toj plitkoumnosti je napravio karijeru, što bi se reklo. I čak se svojski trudio da je uzgaja, pažnjom najboljeg vrtlara.
Izgleda da “plitkoumnost” nigdje nije duboka kao u današnjoj Crnoj Gori.
Sve što se dešavalo proteklih dana u najboljem smislu potvrđuje Đukanovićevu dijagnozu datu svom narodu. Premda bi se u konkretnom slučaju, možda ipak trebalo ograničiti na političare. Prave predstavnike svoga naroda, uostalom. Uvijek je tako. Ne ljutite se na ogledalo...
Aktuelna politika u Crnoj Gori ukazuje se kao iscrpni katalog plitkoumnosti, budalaština i otužne naive.
Čak i onamo gdje su stvari, u principu, jednostavne, ovdje se očas zakuva bljutava, nejestiva čorba od javne gluposti. Začinjena sitnim pokvarenostima i krupnim komadima besmisla.
Imali smo izbore. Dobili nekakav rezultat, sviđao vam se ili ne, takav kakav je. Pregovaralo se - i, sviđalo nam se to ili ne, posao je završen. Gdje ima ljudi.
Ovdje se najednom lansira suluda retorika “čuvanja izborne volje”, pri tome niko ne kaže da izborna volja nije ništa drugo nego onaj rezultat sa izbora i dogovor koju uslijedi. Sviđao vam se ili ne.
Još jedan govorljiv detalj: stranke tzv. manjinskih naroda, najednom su postale - “dojučerašnji Đukanovićevi partneri”. U izjavama ljudi koji su, ne tako davno, nudili manjinsku vladu ili premijersko mjesto tim “dojučerašnjim Đukanovićevim partnerima”.
Pa onda Dritan, kao slučajno, ničim izazvan, što bi rekli Srbi: “Ko vrati djelove Đukanovićevog režima, to je neprijatelj”. Uz namigivanje onima koje je uspio da izbaci iz dvije-tri vlade, ali im je raširio dubinu. Ili produbio širinu, kako već bi. Pazite, sve to govori čovjek koji je prošle godine, ne trideset godina unazad, napravio vladu uz manjinsku podršku Đukanovićeve partije.
Nedavna godišnjica promjena 30. avgusta prošla je uglavnom u znaku jeftine medijske retorike. Možda je ipak najtačniji utisak onaj o propuštenoj šansi ovoga društva. Desio sa pad staroga, ali nije rođeno novo, a to vam je sasvim legitiman opis pakla.
U retorici onih koji se nadmeću za “nasljeđe” 30. avgusta, pretjerivanje, i nakon tri godine, je smiješno. Ako ste floskule o oslobođenju i mogli razumjeti prije tri godine, danas djeluju krajnje neukusno.
Zašto? Prije svega, jer je bilans promjena - duboko razočaravajući, čak iako imate potrebu da stvari gledate uvijek iz najboljeg mogućeg ugla. Pad DPS nije donio kraj loših političkih praksi. To je bolno jasno.
Još jedan loš efekat ove (i ovakve) tri godine: sve ovo djeluje demobilišuće na ljude. Važan impuls koji je trebalo da se desi (a nije) je upravo drugačiji način učešća građanina u sopstvenom životu. Umjesto kalkulacija i udvorištva koje je tako snažno promovisano u ranijem periodu, nije se ukazala nova stvarnost, porast građanskle svijesti, odgovornosti, hrabrosti, krativnosti...
Drugim riječima, a sasvim precizno - naši životi su jednako usrani i nakon 30. avgusta. Zato skalajte sa budalastom retorikom i probajte nešto da radite.
Za početak, da bez predrasuda i provincijske ogorčenosti, sačekamo i vidimo kakvu nam vladu sprema - najnapadaniji Crnogorac danas. Hoće li to biti samo još jedno razočarenje u tužnom nizu, ili, možda nešto drugačije od onoga što nam je poznato.
Od toga odgovora zavisi više nego što možemo zamisliti.
Bonus video:
