Dva stražara se svakih dvanaest časova mijenjaju kako bi čuvali spomenik vojvodi Mirku Petroviću na podgoričkom Trgu nezavisnosti. Ako želite da vidite kako čovjek visok koji centimetar preko 180 može čuvati spomenik visok 10 metara, dođite na glavni podgorički trg. Pomenuta dvojica stražara rade za sekjuriti firmu koju je angažovao Sekretarijat za sport i kulturu grada. Jedan od tjelohranitelja spomenika priča da to uopšte nije lak posao. Dvanaest časova, pogotovo dnevna smjena, od osam ujutro do osam navečer, ovog ljeta je bila paklena. Kad je bilo 11 dana preko 40 Celzijusa trebalo je preživjeti na trgu čuvajući spomenik. Kuvali su se kao jaje u vodi koja ključa. Jedna drvena stolica koju pomjeruju iz hlada u hlad, glavno im je pomagalo i klima. Mogu da koriste i prostor budućeg restorana za diplomate, ispod prostorija Biblioteke “Radosav Ljumović”, ali su problem stakleni zidovi, još toplije je unutra nego na trgu sa malo zelenila. I ona nekad najbujnija palma u gradu, jedva je pretekla ciču zimu u januaru, pa se prorijedila, malo je hlada ispod nje.
Pendrek za pasom je više ukrasni element. Od njega se ne plaše ni najmlađi Podgoričani kada ih roditelji izvedu naveče pored fontane.
Više puta je jedan od dva telohranitelja pomišljao da zamoli gazdu firme za koju radi da ga prebaci na gradilište. Tamo je posao teži fizički, moraš da obilaziš prostor, ali je jednostavniji, ako lopov preskoči ogradu, pozoveš gazdu, lopova uhvate i sve je riješeno. Ovdje na trgu ne zna odakle prijeti opasnost. Prvih dana su dolazili predstavnici Kuča, proklinjali, sada rjeđe…Ili spremaju neku akciju, nešto su se primirili. Povukli se i oni u ladovinu.
Šta ako napadnu Kuči dronom spomenik, o tome mu niko nije ništa savjetovao, u svakom slučaju zvao bi gazdu. Treba biti oprezan, jer svako može načiniti neki belaj. Ako naiđe veća grupa ljudi, zadatak mu je da, opet, odmah pozove gazdu sekjuritija koji će znati dalju proceduru. Normalno, treba procijeniti da li je riječ o turistima, ili o onima koji spomeniku ne misle dobro. Mora čovjek i psiholog da bude.
Vrućina i psihičko opterećenje, nejasan zadatak kako odbraniti spomenik, brinu ovog čovjeka koji samo želi da dobija svoju platu redovno. Za njega bi unapređenje na poslu bilo da ga vrate na gradilšte, u svu ovu zbrku oko spomenika se ne razumije baš, a i ne interesuje ga mnogo. Težak posao, optereti čovjeka psihički, tvrdi ovaj čuvar. Oni koji su odlučili da spomenik otvore 31. jula sigurno nijesu mislili kako će biti dvojici njegovih tjelohranitelja!
Iz Sekretarijata za kulturu ispred Glavnog grada su nedavno saopštili da spomenik stalno čuva obezbjeđenje koje su oni angažovali.
"Uzimajući u obzir činjenicu da je spomenik vojvodi Mirku Petroviću nedavno otkriven, Sekretarijat za kulturu i sport Glavnog grada angažovao je privremeno radnika obezbjeđenja s ciljem da zaštiti spomenik od mogućeg vandalizma, odnosno od ispisivanja, crtanja grafita i sličnog”, saopšteno je "Vijestima" iz Glavnog grada.
Valjda nam je to usud kiljana, znale su oko tog kamena porodice da se zavade, braća, komšije kod nas u Crnoj Gori. Koliko je ljudi platilo glavom braneći svoje pravo na kiljan, sudovi bi kod nas imali dvaput manje posla kada bi se isčupali svi kiljani. Još se vrtimo oko kiljana, kada vidimo spomenik asocira nas na kiljan, krv u nama proključa, sjetimo se svih nepravdi, ne samo prema nama, nego i prema našim precima, upadnemo u neki vrtlog strasti i pomrači nam se pred očima, upali se neka iskra besvijesti u našim glavama… Ni ekonomske teme nas tada ne interesuju, zaboravimo na poskupljenje goriva, kako da platimo porez, račune, kako preživjeti do prvog, kako da kupimo djeci knjige za školu, što nam pod prozorom zaudara septička jama, koliki će biti PDV poslije Nove godine….zvizne nas kiljan u glavu i tada nam spasa nema. Niko od nas u tim trenucima ne može da se sjeti da se kiljan na leb ne maže.
Ovog ljeta medijske i političke priče vrte se oko spomenika. Prvo su bratstvenici u selu Ulotina podigli spomenik Puniši Račiću, pa je Vlada naredila da se ukloni. Mediji su od toga deset dana živjeli, a i čitava javnost. Potom je opet sinula ideja da se u Gornjem Zaostru, po ko zna koji put, podigne spomenik Pavlu Đurišiću, četničkom vojvodi, opet je to uslovilo oštre reakcije pojedinih političkih partija. Sve to pokazuje da Drugi svjetski rat, a i mnogi prije njega, kod nas još uvijek nijesu završeni, ušančimo se u podjele kad ne možemo da riješimo neke egzistencijalne probleme…
Ova priča o tjelohranitelju spomenika malo asocira na film Gordana Paskaljevića “Čuvar plaže u zimskom periodu”.
Mladić završio školu, ali mu se ne pruža šansa da se zaposli, pa prihvati posao čuvara plaže u zimskom periodu. Oženi se djevojkom koju voli, vjerujući da uz pomoć ljubavi može da prebrodi sve probleme… Život je ipak malo komlikovaniji, žena ga napušta, otac mu umire i on vidi koliko je bio u zabludi.
Mnogi naši mladi ljudi sa univerzitetskim diplomama, magistranti, pa i doktori nauka, vjerujem, prihvatili bi posao tjelohranitelja spomenika ili čuvara plaže u zimskom periodu - bolje nego da skupljaju pečate u knjižici Zavoda za zapošljavanje.
Prevario bi se laik, pomislio bi kako je lako čuvati spomenik i plažu u zimskom periodu, ali iskrena ispovijest čovjeka sa podgoričkog Trga nezavisnosti, i sudbina glavnog junaka Paskaljevićevog filma, govore nam sasvim drugačije…
Bonus video:
