Posljednjih godina, čitaoci The Economista i drugih uglednih publikacija susretali su se sa mnoštvom članaka u kojima se oplakuje, slavi ili hladno analizira propast neoliberalizma. Moglo bi se pomisliti da se plima okrenula i da su socijaldemokratske alternative jevanđelju „slobodnih tržišta“ dobile dovoljno intelektualne i zakonodavne podrške da bi postale opšteprihvaćena mudrost.
Naravno, čini se da ljevica pobjeđuje u onom što je italijanski marksistički filozof Antonio Gramši nazvao „pozicionim ratom“ - promjena percepcije svijeta kroz jezik „zdravog razuma“ mijenja političku stvarnost (barem tamo gdje su političke mogućnosti određene vladavinom većine i konsenzusom vladajućih). U SAD su Occupy Wall Street, Black Lives Matter, #MeToo, Bernie Sanders, “velika ostavka”, rehabilitacija industrijske politike i novi sindikati zaista promijenili percepciju Amerikanaca o ulozi tržišta.
Slično tome, tokom pandemije kovida-19 na pitanje nejednakosti je odgovoreno u vidu preraspodjele prihoda, a nove ideje o zapošljavanju i obrazovanju suštinski su promijenile osnovne poglede na ove probleme. A u prethodnoj deceniji, propast zdravstvenog sistema i tržišta rada značili su da su “Zdravstvena zaštita za sve” i ogromna državna potrošnja za infrastrukturu ili “Novi zeleni dil” za veliku većinu Amerikanaca izgledali kao očigledna rješenja.
Istovremeno, napadi Vrhovnog suda na reproduktivna prava, sferu vladine regulacije i pitanja državljanstva izazvali su ideološku reakciju koja je oživjela „progresivizam“ i spasila poziciju Demokratske stranke na državnom nivou. U međuvremenu, anketa Pew Researcha potvrdila je da, suprotno opšteprihvaćenom mišljenju, mladi glasači ne kreću udesno dok ulaze na tržište rada i pokušavaju da zarade za život: sindikati i socijalizam nikada nisu bili popularniji, čak ni u legendarnim 1930-im.
Uzete zajedno, ove ideološke tendencije, barem u onoj formi u kojoj ih možemo “izmjeriti” - putem anketa i glasanja - objašnjavaju i histeričnu retoriku na desnici o očiglednom dolasku socijalizma u Sjedinjene Države i trezveno razmišljanje časopisa The Economist o predstojećoj propasti slobodnih tržišta. Čini se da smo zaista na pragu radikalnih promjena.
Ali ako je ljevica pobijedila u pozicionom ratu, „manevarski rat“ - borba za kontrolu nad državnim aparatom, koja je, prema Gramšiju, trebalo da bude posljedica pozicionog rata - nije otišla na smetlište istorije više nego ideja o slobodnim tržištima. Umjesto toga, konzervativni i otvoreno reakcionarni društveni pokreti su, uglavnom vođeni željom da povrate patrijarhat i svjesni da vode pozadinsku bitku, koristili svoj pristup državnoj vlasti da upravljaju javnim mnjenjem.
Najupečatljiviji, ne i jedini, jeste primjer Floride, u kojoj je guverner Ron Desantis iskoristio državno zakonodavstvo da pokrene frontalni napad na privatni i javni sektor kulturne industrije - Diznilend i obrazovanje. U drugim saveznim državama, za garanciju dominacije manjine bilo je dovoljno prekrajanje izbornih okruga, koje odgovara bilo kojoj partiji, i nemilosrdno usvajanje zakona koji stavljaju „konzervativnu“ politiku van domašaja većine, sudskih odluka ili veta izvršne vlasti.
Ova realnost podriva tvrdnju na kojoj su uvijek insistirali osnivači neoliberalizma, Fridrih fon Hajek i Milton Fridman, da su slobodna tržišta ne samo kompatibilna sa demokratijom, već su i neophodan uslov za nju. Na kraju, šta god da u naše vrijeme propagira partija Donalda Trampa, slobodno preduzetništvo je uvijek na prvom mjestu. „Društveni izopštenici“, kauboji milijarderi i predstavnici sa Volstrita iz Klintonove, Obamine i Bajdenove administracije saglasni su oko toga, ma koliko oni bili „politički korektni“. Ideja o slobodnim tržištima je živa i zdrava.
Ako demokratija nikada nije bila briga neoliberala, onda i ne treba očekivati da se turbulentni izdanci ove vjeronauke plaše ili stide da vladaju u ime manjine. Arhitekti neoliberalne građevine uvijek su se odnosili prema tradicionalnoj privrženosti slobodi i jednakosti kao prema kontradikciji u terminima. Sloboda je za njih sloboda ugovaranja, koja pretpostavlja postojanje slobodnih tržišta. Dakle, svaki pokušaj regulisanja tržišta u ime jednakih mogućnosti predstavlja prijetnju slobodi ugovaranja i to treba odbaciti ili zabraniti.
Upotreba državne moći za regulisanje najprivatnijih sfera - na primjer, kontrola nad ženskim tijelom ili diktiranje vjerskih uvjerenja - nije dokaz „licemjerja“ desničarskih zakonodavaca naoružanih neoliberalnim argumentima. Kao ni njihovi uporni pokušaji da ograniče jednak pristup glasanju ili obeshrabre sindikalno organizovanje. Jer ako sredstva za postizanje jednakosti ugrožavaju slobodu ugovaranja, njih ne treba trpjeti, čak i ako jednakost doprinosi stvaranju demokratičnije države.
Neoliberali znaju da tržišta nikada nisu bila slobodna i da je demokratija oduvijek bila u rukama onih koji su ih stvarali i jačali i upravljali njima, tako što su određivanje i zaštitu privatne svojine postavili kao najviši prioritet zakona. U Sjedinjenim Državama, imovinska prava su uvijek imala prednost nad pojedinačnim, uprkos pokušajima osnivača da ih izbalansiraju u stvaranju republike kroz vjekove. Upravo zato štrajk može biti zabranjen ulaganjem žalbe sudiji, ali bijeg kapitala - ne može: ako prvo ugrožava vrijednost imovine, kako je definiše zakon, ovo drugo to ne čini.
Pozicioni i manevarski ratovi pokazali su da nije pitanje kako već da li slobodna tržišta mogu služiti demokratiji. Dok establišment Demokratske stranke, koji je i dalje rob sopstvenih neoliberalnih narativa, očajnički želi da izbjegne to pitanje, čini se da Trampovu Republikansku stranku ne brine ni za jedno ni drugo. Ostalima je, vjerovatno, svejedno.
Autor je profesor istorije na Univerzitetu Rutgers
Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N.R.)
Bonus video:
