VIŠE OD RIJEČI

Mladen

Jedan od najsuptilnijih pjesnika koje je crnogorska književnost imala. Zato je bio blagosloven kao pjesnik: uvijek je imao više čitateljki nego čitalaca. Žene bolje osjećaju što poezija jest
161 pregleda 6 komentar(a)
Mladen Lompar, Foto: Privatna arhiva
Mladen Lompar, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 19.08.2017. 06:43h

Imao sam privilegiju da jedan od najprisutnijih likova u mom djetinjstvu i odrastanju bude - Mladen Lompar. Stoga o njemu teško mogu govoriti izvan krajnje ličnih intonacija.

Maki je bio gospodin i u vrijeme kada gospode nije bilo... Gospodin i spadalo: otmjenost i beskrajni, samoporađajući humor. Zato je njega bilo lako voljeti...

Njegov humor - i još više, način izgovaranja svih tih duhovitih kalambura - bio je neponovljiv. Tako cetinjski i tako - ličan. A sve to uokvireno osmjehom koji nikad nije bio tek puka socijalna konvencija - uvijek je bio ekspresija Mladenovog bića, zato je to bio osmjeh koji je u sebi nerijetko imao i neku vrstu grča i bola. Dodir patnje. Koji uvijek nadvisi neki novi Mladenov duhoviti obrt, neka formulacija za pamćenje.

Bio je pjesnik koji je, poput modernističkih bardova, vjerovao u misiju poezije.

Poezija Mladena Lompara se, uslovno, može podijeliti na dva perioda. Prvi period je „zatvoren“ izborom „Dodir za gubilište“ na samom početku devedesetih. U toj poeziji Lompar je upućen na univerzalne teme, mediteranizam i intelektualne impuse, ali i osobenu spiritualnost ikona i manastira. Drugi period je obilježen “Triptihonom iz Nacionalne biblioteke”, to je „postmoderni“ Lompar, pjesnik koji je spretno miksovao moderni senzibilitet sa duhom drevnih naracija, usvojio jedan nov repertoar pjesničkih strategija. Uprkos raskošnim konstrukcijama, na nivou stiha je zadržao istu onu strast za sažimanjem...

Dok u prvom periodu Lompar, „pustinožitelj“, istražuje vizantijsko nasljeđe, njegove likovne ali i duhovne odjeke, pozni period ga vodi prema onom drugom licu Crne Gore. Metaforično, ali i precizno rečeno - prešao je put kao i carigradsko blago - od Vizantije do Venecije. Amblematična pjesma poznog Lompara zove se “Kako preživjeti Vizantiju”.

Mladen je jedan od rijetkih pjesnika u crnogorskoj književnosti koji su išli za nekom vrstom minimalističkog, prema sažimanju. Bila je, s jedne strane, to reakcija na epsku raspričanost dominantnu u crnogorskoj književnosti toga vremena, ali, s druge strane i priklanjanje modernističkom i univerzalnom, kosmopolitskom književnom znaku. Njegova širina obrazovanja - prije svega kada je riječ o likovnim umjetnostima, dodala je još jedan važan začin njegovoj poeziji. Utisak je da je iz proučavanja slike, tog destilovanog poretka stvari koji čine prikaz realnosti, proizašao Lomparov svedeni/sređeni stih. Jedan od najsuptilnijih pjesnika koje je crnogorska književnost imala. Zato je bio blagosloven kao pjesnik: uvijek je imao više čitateljki nego čitalaca. Žene bolje osjećaju što poezija jest.

U sumornom književnom pejzažu devedesetih - Mladen je bio jedan od prvih koji je osjetio značaj i zamah novih crnogorskih autora, one ekipe koja će kasnije zadobiti znatno širu prepoznatljivost. Iako je svoju poeziju, kako jeste dolično, čuvao od političkog angažmana, on se nije libio da se izjašnjava jasno i razgovjetno o najosjetljivijim pitanjima politike i kulture. Nakon što je dosanjao slobodnu i nezavisnu Crnu Goru, kritički impuls je unekoliko atrofirao... Doduše, valja znati da neke životne bitke postavljaju prioritete na drugačiji način, i ako su neka ćutanja bila glasna, ne treba mu zamjeriti. Kod

Mladena je uvijek mnogo toga, na osoben način, bilo kazano i pauzama, i ćutnjama...

U jednom starom tekstu o Mladenovoj poeziji napisao sam da će Lompar završiti u nekoj sobi kakve imaginarne Aleksandrijske biblioteke. Ambasador u Aleksandriji. Ako je tako - onda sam siguran da se tamo već popravilo raspoloženje.

Maki kakvog pamtim(o): mora da se već smijulje i najveći mrgudi po aleksandrijskim hodnicima...

Preporučujemo za Vas