NEKO DRUGI

Antifašizam kao borba za pravednije društvo

Antifašizam je danas odbrana demokratije i njenih temeljnih odrednica, slobode i ravnopravnosti. Nasuprot stoje ekstremno desne stranke i pokreti, koji zastupaju radikalni nacionalizam, dehumanizaciju pripadnika pojedinih grupa i militarizaciju društva

3216 pregleda 2 komentar(a)
Foto: FB
Foto: FB

Neki tekstovi napisani prošlih godina na temu fašizma, koji su u vrijeme objavljivanja predstavljali ozbiljna upozorenja i čak odisali pesimizmom, danas djeluju skoro pa preoptimistično.

Na društvene pojave svojstvene počecima fašizma upozorava se u Hrvatskoj i u svijetu već tridesetak godina. Jedan od poznatijih tekstova koji je nabrajao i analizirao te početne korake, većini građana još neprimjetljive i neprepoznatljive, jeste članak Umberta Eca "Ur-fašizam", objavljen 1995. godine. Zadnjih godina kao da su te pojave ušle u sljedeću, prepoznatljiviju fazu. Sve veća podrška birača ekstremno desnim populistima dovela je neke od njih na vlast, a neke blizu vlasti. Radi se, uglavnom, o političarima s kojima gotovo ni jedna konzervativna stranka još prije par godina nije htjela imati nikakve političke veze, koji su u ozbiljnim medijima tretirani kao lokalni politički "oriđinali", slično kao Hitler dvadesetih godina dvadesetog stoljeća.

Usporedba današnjih političkih događanja s događanjima u Europi između dva svjetska rata sama se nameće. Države nastale raspadom Austro-Ugarske Monarhije i porazom Njemačkog Carstva uvele su parlamentarnu demokraciju i većinom su postale republike. Petnaestak do dvadeset godina kasnije u gotovo svim tim državama demokracije su bile zamijenjene totalitarnim režimima koji su bili ili deklarirano fašistički ili su na fašističke režime gledali kao na uzor ili su, u najboljem slučaju, te demokracije degenerirale u autoritarne demokrature.

Zašto je taj "val demokracije", naglo nastao na tektonskim političkim promjenama pokrenutim Prvim svjetskim ratom, tako brzo usahnuo? Svakako, zabrinjavajuća je sličnost između porasta popularnosti izrazito desnih, neliberalnih politika u sve više europskih država tridesetih godina prošlog stoljeća, kako je vrijeme od kraja Prvog svjetskog rata odmicalo, i procesa koji se događa danas u nekim europskim državama, kako vrijeme i entuzijazam oko stvaranja Europske unije prolaze. Prije desetak i više godina dolazak na vlast, demokratskim putem, stranaka kao što su Fidesz Viktora Orbána u Mađarskoj ili Pravo i pravda braće Kaczynski u Poljskoj, izgledalo je kao anomalija u EU-u.

Danas to dobiva dimenziju mogućeg političkog razvoja. Obrazac je već viđen; na suđenju u Nürnbergu Hermann Göring je rekao: "Narodu jedino trebate reći da je ugrožen i optužiti pacifiste za manjak patriotizma i izlaganje domovine opasnosti. To funkcionira na isti način u svakoj zemlji." Kako bi se taj osjećaj ugroženosti bar u dijelu naroda postigao, obično se bira neka vanjska sila koju je moguće prikazati kao prijetnju ili neka grupa, po mogućnosti lako raspoznatljiva, koja navodno prijeti vašem načinu života. Još bolje ako je moguće naći oboje. Na putu nacista prema vlasti to su s jedne strane bile zapadne demokracije koje su Njemačkoj nepravedno nametnule Versajski ugovor i kojima su se domaće sluge i izdajnici pokoravali, a s druge strane Židovi u Njemačkoj i svijetu, koji su u svakodnevnoj propagandi prikazivani kao prijetnja Nijemcima.

U politikama i retorici radikalno desnih populista u svim europskim zemljama danas su te uloge dodijeljene Briselu i migrantima. Tako u govoru u listopadu 2021., o 65. godišnjici mađarske revolucije iz 1956., Orbán kaže: "Ponovo strani visoki dužnosnici donose odluke o našoj sudbini bez našeg pristanka. Oni nas sile da budemo tolerantni i liberalni čak ako će nas to ubiti. (...) Cilj im je otrgnuti Mađarsku iz ruku Djevice Marije i baciti je pod noge Brisela."

Po prilici kad su Fidesz i PiS dolazili na vlast, u Njemačkoj, u kojoj se na denacifikaciji radilo više nego u drugim državama, osnovana je mala i neutjecajna neonacistička stranka Alternativa za Njemačku (AfD). Do birača je pokušala doći naglašenim euroskepticizmom i poticanjem netrpeljivosti prema imigrantima. Njena specifičnost bila je negiranje nacističkih ratnih zločina i Holokausta. Deset godina poslije AfD je po snazi druga stranka u Njemačkoj. Naravno, ni ovi prostori nisu previše zaostajali za tim modernim političkim trendovima. U skladu s teorijom dvostruke konotacije sve se više javno populariziraju i simboli i ideje karakteristični za ustaštvo, odnosno četništvo.

Na nedavnim parlamentarnim izborima u Nizozemskoj, kulturnoj, civiliziranoj zemlji s dugom tradicijom demokracije, pobijedio je Geert Wilders isključivo na antiimigracijskoj i anti-EU retorici. O migrantima Wilders govori kao o "muslimanskom šljamu" koji prijeti građanima Nizozemske. Ta retorika o migrantima kao pošasti koju treba zaustaviti, koja ugrožava tradicionalne europske vrijednosti i kršćanske temelje Europe, karakteristična je za sve desne populiste. Migranti jesu ugrozili EU, jesu ugrozili "kršćansku Europu", ali ne na način na koji desni populisti, ti "kamatari tuđih nesreća", to prikazuju. Ugrozili su EU posluživši kao sredstvo uspona prema vlasti strankama koje žele dokinuti vrijednosti za koje se izborio antifašizam i koje su u samim temeljima EU-a. Ugrozili su kršćansku Europu ne time što će je "preplaviti muslimani", nego time što će sve više kršćanskih vjernika u Europi tako lako podbaciti na kušnji i odbaciti ono najbolje od kršćanstva, suosjećanje i pomoć bližnjima u nevolji i zamijeniti ih sebičnošću i ravnodušnošću prema stradanjima drugih.

Antifašizam danas obrana je demokracije i njenih temeljnih odrednica, slobode i ravnopravnosti. Nasuprot stoje ekstremno desne stranke i pokreti koji zastupaju radikalni nacionalizam, dehumanizaciju i stigmatizaciju pripadnika pojedinih grupa te militarizaciju društva i prijetnja su dostignutim standardima slobode, ravnopravnosti i ljudskih prava. Te totalitarističke tendencije oduvijek fasciniraju dio ljudi i, za neke, predstavljaju motiv bavljenja politikom. Današnjim generacijama trebale bi takve tendencije biti poznate iz knjiga o usponu fašizma u Europi 1920-ih i 1930-ih godina. Suprotstavljanje tim trendovima, kao i veličanju fašističkih režima iz vlastite prošlosti koji su slične stavove provodili u djelo, prirodno je zvati antifašizmom.

Individualne slobode i ljudska prava vezana za otvoreno demokratsko društvo predstavljaju veću odgovornost i mogu doći u sukob s našim duboko usađenim porivom prema sigurnosti koju daje pripadnost zatvorenoj plemenskoj zajednici. U tom smjeru trebalo bi, vjerojatno, tražiti odgovor kako takva isprazna propaganda, za koju se toliko puta pokazalo da je put u nesreću, u vremenima kriza dobiva na snazi.

Odgovori koje na krize nudi ekstremna desnica, osim što su u pravilu nehumani, obično su nedopustive simplifikacije, a njihova provedba i rezultati vode u veći problem od onoga koji se pokušava riješiti. Međutim, izbor između slobode i sigurnosti ozbiljan je i složen problem za svako društvo. On je često prikazivan kao alternativa ili - ili, jedno možete dobiti samo nauštrb drugoga. Iskustvo je pokazalo, suprotno stavovima mnogih filozofa, povjesničara i političara, da su do sada jedino razvoj demokracije unutar država i mirotvorna politika među njima vodili, na duži rok, povećanju i slobode i sigurnosti. Javna potpora tom razvoju i takvoj politici, ma kako je zvali danas, nastavak je vjekovne borbe za bolje i pravednije društvo.

(portalnovosti.com)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")