ZAPISI SA UŠĆA

Pjesma u pogledu

Šimićev stih: “Mi nosimo pjesmu u pogledu”, primijenjen na Savu Šumanovića postaje potpuno tačan. Sava je poeziju nosio u svom jedinstvenom pogledu, a život je proveo tražeći način da zaista naslika pjesmu koju vidi

5642 pregleda 2 komentar(a)
"Jesen", 1934., Foto: D. Dedović
"Jesen", 1934., Foto: D. Dedović

Osamdesetih sam često putovao vozom. Jedna od glavnih željezničkih petlji na pruzi Sarajevo-Beograd bili su Vinkovci. Rodno mjesto Save Šumanovića. Gledajući zimi kroz prozor iz kupea, pamtio sam pejzaže koji promiču - njive pod snijegom, drvorede, zvonike crkvica. Pejzaže koje je proslavio ovaj slikar.

Prvi susret sa njegovim platnima desiće se baš u toj deceniji u beogradskom Narodnom muzeju. Za vrijeme postdiplomskog studija sociologije kulture znao sam katkad otići do zgrade Uprave fondova, neorenesansno-eklektičke ljepotice iz 1903. u kojoj je od 1952. Narodni muzej. U stalnoj postavci sam najviše vremena provodio pred radovima slikara 20. vijeka - jednako su me zanimali Pikasova “Glava žene” kao i Šagalovi “Seljak i krava”, Mondrijanova “Kompozicija II” ili Gogenova “Tahićanka”. Godine 1915, kada se čovječanstvo već kupalo u sopstvenoj krvi, nastala je Renoarova “Kupačica”. To nam jemči da će poneki trag ljepote nadživjeti i naše kataklizme.

Posebno sam volio da zastanem pred platnima Save Šumanovića. Od svih naših slikara iz tog perioda, on je u meni proizvodio najbržu intuitivnu reakciju. Na njegov melanholični kolorit odgovaralo je moje unutrašnje biće.

Kada sam posljednji put tih poznih osamdesetih, izašao iz Narodnog muzeja uoči mog odlaska iz Beograda, nisam ni slutio da ću se sa umjetnikovim djelom rastati na nekoliko decenija.

Leskovački kulturni centar
Leskovački kulturni centarfoto: D. Dedović

Ovaj put je slučaj htio da se decembra 2023. zateknem u Leskovcu nekoliko dana poslije otvaranja reprezentativne izložbe Save Šumanovića u Leskovačkom kulturnom centru. Obradovao sam se kao da mi je slikar rod rođeni.

Njegovo ime je bilo ispisano na bilbordu, na pročelju moje omiljene leskovačke građevine, Palate Kaloderma, koju su 1927. podigli sinovi osnivača fabrike sapuna Jovana Vlajčića. Želim da vidim u tome nekakav skriveni sklad - nekadašnja upravna zgrada koju podižu nasljednici leskovačkog fabrikanta sapuna i kozmetike, preinačena u kulturni centar, sada kao školjka čuva 28 djela mog omiljenog srpskog slikara. A vjerovatno smo ovog kišovitog jutra Sava i ja po mjestu rođenja jedina dva Sremca ovdje na jugu.

Pred zgradom sam već oko devet ujutro. Ulazim u atrijum, gdje su postavljene table sa biografskim podacima slikara. Ova prostorija pokazuje kakav bi bio Leskovac da ga nije uništilo savezničko bombardovanje 1944.

Hol Kulturnog centra
Hol Kulturnog centrafoto: D. Dedović

Obavještavaju me da se izložba na galeriji otvara tek u 10. Odlazim u kafić s druge strane ulice i prelistavam stranice Savinog života.

Prelistavanje života

Otac Milutin, šumarski inženjer, sa porodicom prelazi iz Vinkovaca u Šid, odakle su njegovi, kada je dječaku četiri godine. Docnije je ostalo zabilježeno da je otac želio da mu sin postane advokat. Ali zemunski gimnazijalac Sava Šumanović, već nepovratno potpao pod vlast muza, na časovima slikanja kod Isidora Janga otkriva u sebi pjesnika boje i svjetlosti. U Zagrebu, na Višoj školi umjetnosti i obrta, stiče solidne zanatske temelje za svoju umjetnost. Ono što je meni objasnilo sopstvenu sklonost Šumanovićevim platnima jeste činjenica da se slikar u zagrebačkim godinama družio sa hrvatskim pjesnikom Antunom Brankom Šimićem. Sava je bio svega dvije godine stariji, u Zagreb je stigao 1914, a Šimić godinu dana kasnije. Šumanović je docnije slikao onako kako je Šimić pjevao: katkad jarkim koloritom suspregnuta sjeta progovara čak i iz akta ili mrtve prirode. Šimić je u pjesmi “Pjesnici u životu” zapisao stih: “Mi nosimo pjesmu u pogledu”. Primijenjeno na Savu Šumanovića ovo bi bilo potpuno tačno. Sava je poeziju nosio u pogledu, a život je proveo tražeći način da zaista naslika pjesmu koju vidi.

Prelistavam tako deceniju po deceniju slikarevog života, odlazak iz Zagreba u Pariz, kubističke godine, povremeni povraci u Šid, ponovni odlasci u Pariz, potom šidska decenija, zrenje sopstvenog stila, Drugi svjetski rat, ustaško nasilje i zločin nad slikarom. I već je deset sati, vrijeme je da krenem, da vidim 28 od ukupno 800 slika i 400 crteža i skica koliko ih je za života stvorio.

Slike pod stražom

Galerija već prima prve posjetioce, jedan ostariji gospodin, za koga docnije čujem da je kolekcionar, glasno objašnjava čovjeku koji ga ćutke prati, opšta mjesta iz Savinog života. Ljudi koji nisu umjetnici, a posjeduju umjetnička djela, zaista misle da bolje od drugih znaju šta je umjetnost. Razgovaram kratko sa Ivanom Ristić, zaduženom za odnose sa javnošću i vještom voditeljkom niza programa kojima sam prisustvovao.

Ivana Ristić
Ivana Ristićfoto: D. Dedović

Najzanimljiviji dio priče o izložbi nije bilo samo otvaranje, na koje nisam mogao doći - bilo je dobro posjećeno, priča Ivana. Doduše, postojale su izložbe Save Šumanovića dalekih sedamdesetih i osamdesetih u Domu vojske i Muzeju, ali u vremenu sklonom zaboravu, pauza od nekoliko decenija učini da Sava Šumanović blista u Leskovcu kao da je tu prvi put. Ivana je sa svojom ekipom išla do Šida, tamo su profesionalci Galerije slika “Sava Šumanović” po strogoj proceduri utovarili zaštićene slike u specijalni kombi, a onda su im se pridružili policajci sa dugim cijevima. Uzbudljivo kao na filmu.

Da li je umjetnik mogao da nasluti da će neke njegove slike putovati Srbijom pod oružanom pratnjom? Šta bi o tome pomislio? Zahvaljujem se Ivani i posvećujem se slikama. Pazim da ne nagazim žutu liniju na podu ispred njih, jer alarm, to sam slučajno isprobao odmah, dobro radi.

Između Pariza i Šida

Mada su aktovi i pejzaži proslavili umjetnika, meni pažnju najprije privlači jedno djelo iz pretposljednje umjetnikove godine u Parizu. Luksemburški park 1929. Tamniji donekle ekspresionistički potezi na platnu nikako da se uklope u jedno moje popodne na istom mjestu, skoro devedeset godina kasnije. Moj dan je u sjećanju prozračan, sa više svjetlosti i života. Kao da još čujem žamor ljudi koji sjede na klupama ili travi.

'Luksemburški park', 1929.
"Luksemburški park", 1929.foto: D. Dedović

Sada mi slikarevo viđenje tog prostora prekriva uspomenu, ugnijezdiće se u moju zalihu slika kao još jedan Luksemburški park u mom životu.

Sjetim se da se Sava Šumanović u Parizu družio sa mladom međunarodnom slikarskom elitom, ali i sa književnikom i diplomatom Rastkom Petrovićem koji mu je na francuskom recitovao Remboa, a Sava sve to pretočio u slike.

Sljedeće iznenađenje mi je priredio jedan portret koji do tada nisam vidio. “Rusinka u narandžastom” iz 1934. zrači takvom tihom snagom, da sam se slici dva puta vraćao.

'Rusinka', 1934.
"Rusinka", 1934.foto: D. Dedović

Prije svega radosno prelivanje nježnih i snažnih nijansi, strukturisane crte lica bez viškova, sve to me nagnalo da pomislim - Rusinka je odavno mrtva, kao i Sava, ali ovo čudo ovdje je u stanju da proizvede dobru energiju u posmatraču. Nije ovo susret sa starim već za mene novim Savom Šumanovićem.

Između tijela i predjela

Napokon se susrećem sa najpoznatijim slikarevim radovima - ženskim aktovima i sremskim pejzažima. Pročitao sam u katalogu da je Sava imao problema da u Šidu pronađe žene spremne da poziraju. U desetak godina šidskog stvaralačkog perioda bila je to jedino plavokosa slovenačka kafanska pjevačica Beba. Svoje senzualne crnke Sava je morao slikati po skicama koje je ponio iz Pariza.

„Poluležeći ženski akt na divanu“, 1934.
„Poluležeći ženski akt na divanu“, 1934.foto: D. Dedović

Izgleda da je to urodilo neobično dobrim rezultatom kao što svjedoči slika pred kojom se nalazim: “Poluležeći ženski akt na divanu”. Ispada da je za sliku nastalu u Šidu 1934, uzeo model iz Pariza 1929. Ne znam za tijelo, ali lice me podsjeća i na “Rusinku”.

Sava Šumanović je ipak slikar koji je izumio “sremski pejzaž”. Njegovo umijeće da vidi krajolike u različitoj svjetlosti godišnjih doba ili perioda dana, njegova spremnost da uhvati i “zamrzne” jedinstvenu atmosferu, pokazuju da je umjetnik dugo putovao tražeći samo svoju umjetnost, ali da ju je u potpunosti pronašao kada se vratio kući.

„Proljeće u šidskim baštama“, 1940.
„Proljeće u šidskim baštama“, 1940.foto: D. Dedović

“Proljeće u šidskim baštama” je čisti lirski omaž svim sremskim baštama u cvatu. Svoj stil je slikar u katalogu za veliku izložbu u Beogradu 1939. nazvao “kako znam i umem”, svjesno se ograđujući od svih “izama” kojima je dijelom pripadao u nekim fazama i o kojima je imao jasnu teorijsku predstavu, za razliku od mnogih savremenika.

Tanjir za mrtvog sina

Kada mu 1937. umire otac on preuzima poslove na imanju - motivi berbe grožđa i rada u polju se sami nameću. Vjerovatno bi slikar, da je srećnim slučajem preživio ustaški teror, naslikao još mnogo toga. Na štafelaju se sušila slika “Beračice” kada su ga zlikovci odveli 28. avgusta 1942. Njegova majka Persida nije se mirila sa vijestima da su ga 30. avgusta zajedno sa više od 120 lokalnih Srba divljački mučili, pa strijeljali. Prema svjedočenju izbjeglice iz Slovenije Marije Demšhar, koja je u vrijeme kada su došli po Savu živjela sa Šumanovićima, majka je jako dugo i nakon zvaničnog odgovora ustaške države da je Sava Šumanović strijeljan, svake večeri postavljala tanjir i za njega i raspremala mu krevet.

'Zimski pejzaž', 1940.
"Zimski pejzaž", 1940.foto: D. Dedović

Prije nego izađem, zadržavam se pred Savinim zimskim pejzažima pod snijegom. Na neki način je umio da naslika tu nestvarnu tišinu pod bijelim pokrivačem. Da ljutu sremsku zimu pretvori u prizor koji posmatrač pamti sa radošću.

Svakako, slikarstvo je poput alhemije. Sava Šumanović bi našao način da natjera i ove tamne sjenke decembarskog dana u Leskovcu da zaplešu na platnu.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")