STAV

Koliko para, toliko pravde

Klasik viktorijanske ere Oliver Goldsmit smatrao je da zakoni deru kožu siromašnima, a bogati donose zakone
0 komentar(a)
Sud, presuda, Ilustracija, Foto: Boris Pejović
Sud, presuda, Ilustracija, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 14.08.2017. 09:31h

Nedavno usvojene izmjene Zakona o parničnom postupku lakše je bilo usvojiti, nego opravdati njihovu svrsishodnost. Tačnije, trajuća “reforma pravosuđa” očigledno je zaštitu prava i slobode subjekata prava, kao osnovnu funkciju sudstva, zamjenila sa principom po kojem se pravda poređuje sa bludnicom, jer se njeno ostvarivanje vezuje za novac, i sudovima određuje svojstvo institucionalnog makroa.

Odnosno, Vlada Crne Gore je kao predlagač ovih izmjena, pod izgovorom “ravnopravnosti stranaka u sporu”, propisala pravo državi (čitati sebi) da u parničnom postupku, kao i u ostalim pravnim postupcima u kojima se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ima pravo naknade troškova u visini advokatske usluge protiv fizičkih i pravnih lica koja bi pokušala da zaštite ili ostvare svoja prava.

Klasik viktorijanske ere Oliver Goldsmit smatrao je da zakoni deru kožu siromašnima, a bogati donose zakone. Njegovo najčitanije djelo, i kod nas teško dostupna novela “The Vicar of Wakefield” obrađuje golgotu naivnog svještenika kojeg pritvaraju sa sinom i čiju imovinu otimaju, dok mu šćer obeščašćuju. Sličnost prošlog i današnjeg koja uznemirava!

Iako funkcija sudstva naročito dolazi do izražaja u sporovima između građanina i države (odlučivanje u krivičnom postupku koji država vodi protiv pojedinaca, rešavanje u upravnom sporu u kojem pojedinac tuži državnu upravu, odlučivanje u ustavnim sporovima, odnosno zaštita ljudskih prava od akata zakonodavne vlasti, kao i u pomenutim parničnim sporovima), ona zapravo suštinski predstavlja dostignuti civilizacijski razvoj jednog društva.

Tačnije, u zavisnosti od vrste i načina vođenja postupaka koji se vode pred sudovima jedne države najbolje se može uviđeti razlika između ,,proklamovanih prava” (law in books) i ,,ostvarenih prava” (law in action). Pojam pravde nisu građanska prava koja se ustavom, zakonima ili deklaracijama proglašavaju, nego način na koji se ona ostvaruju u svakodnevnom životu, tj. da li pored predviđenih prava, istovremeno postoje i mehanizmi za njihovu zaštitu i ostvarivanje.

U državi Crnoj Gori, pored dosadašnjih nerazumnih trajanja sudskih postupaka, odnosno povreda prava na suđenje u razumnom roku, kao i povreda prava na pravičnu i javnu raspravu imaćemo još jedno pogoršanje - povreda prava na pristup sudu biće dodatno uslovljena nerazumnim sudskim troškovima.

Način na koji su usvojene sporne izmjene procesnog zakona ukazuju da se institut javne rasprave često zloupotrebljava i proizvoljno primjenjuje od strane Vlade Crne Gore i njenih ministarstava. Iako su procesni zakoni od najvećeg značaja za građane oni očigledno u očima najvećeg državnog organa ne podliježu njenoj podzakonskoj odredbi da je “javna rasprava obavezna u pripremi zakona kojima se uređuju prava, obaveze i pravni interesi građana”.

Vjerovatno da i dvostruko plaćanje rada po istom osnovu Zaštitnika-imovinsko pravnih interesa, iz budžeta i naknada za sudske troškove, ne predstavlja pitanje od javnog interesa. Iako ZIPI (skraćenica za navedeni organ) “Crnu Goru, njene organe i javne službe čiji je osnivač država, a nemaju svojstvo pravnog lica, pred sudovima i drugim državnim organima zastupa”, on predviđene naknade za svoje uspješno obavljenje poslove neće dobijati na osnovu odluke nadležnog državnog organa, već će mu iste biti određivane na osnovu advokatske tarife.

Da apsurdi ne znaju za granice u ovom slučaju, potvrđuje to da će građani pored navedene naknade sudskih troškova u slučaju negativnog ishodišta po njih, biti uskaraćeni za iste ako ishod postupka bude na njihovoj strani. Tako to izgleda kada Vlada Crne Gore utvrđuje “ravnopravnost stranaka u sporu”.

Posebna dimenzija ovog slučaja jeste i ponašanje Odbora za politički sistem, pravosuđe i upravu koje potvrđuje da skupštinska tijela, s samim tim i trenutni (ne)sastav našeg parlamenta, koji odbijanjem inicijativa civilnog sektora i stručne javnosti dodatno urušavaju i onako upitan legitimitet za donošenje ovako značajnih odluka.

Konačan stav po ovom pitanju, barem prema najavama zainteresovanih strana, odrediće Ustavni sud koji bi, uvažavajući pretpostavke pravičnog suđenja sadržane u Evropskoj konvenciji i primjere jurispodencije Evropskog suda za ljudska prava, sporne izmjene mogao ukinuti i presuditi u korist procesnih prava građana Crne Gore. Ipak, država Crne Gora i njeni organi javne uprave treba li bi da umjesto ovakvih “procesno-pravnih barijera” i eurofetišističke retorike, uvaže pravosudnu praksu EU koja počiva na ideji da se svi upravni akti podvrgavaju strogoj kontroli zakonitosti i da zakoni na osnovu kojih se oni donose propisuju jasne uslove i postupke povodom žalbi, odnosno tužbi koje podnose fizička i pravna lica.

Umjesto dosadašnjeg “copy-paste” sistema legislative, u svakom zakonskom tekstu, uz sistemski pristup, treba nedvosmisleno odrediti određeni skup prava i obaveza, odnosno pravnih situacija o kojima se može odlučivati na sudu.

U međuvremenu, dok čekamo da se na našim sudovima odlučivanje o zdravstvenom, socijalnom i penzijskom osiguranju, eksproprijaciji, denacionalizaciji, konfiskaciji, privatizaciji i legalizaciji, kvalitetu usluga iz oblasti telekomunikacija, bankarstva, osiguranja i ostalom znatno poboljša, ostaje nam da priznamo da je našem pravnom sistemu potrebno mnogo promjena da bi mogao potvrditi njemačku poslovicu da pravo pokaže onima koji ne mogu sami sebi pomoći.

Preporučujemo za Vas