Bavim se predviđanjem više od 50 godina. Tokom tog vremena, neprestano sam slušao refren kako svijet prolazi kroz „promjene bez presedana“. Ova popularna fraza često je dovodila do jednako hiperbolisanih zaključaka: nadahnutih izjava da se nikada nismo suočili sa većim rizicima ili tako neizvjesnom budućnošću i da predviđanje daljeg toka stvari nikad nije bilo teže. A što više ovo ponavljate, priča postaje sve uvjerljivija.
Priznajem: moja kristalna kugla je toliko često bila razbijena zbog navodno dotad neviđenih događaja, da sam i prestao da brojim. Sedamdesete su bile decenija ekstremnih previranja: iza naftnog šoka iz 1973. ubrzo su uslijedili „velika inflacija“ i period stagflacije, što je postavilo scenu za prvu naizgled bez presedana fazu ere poslije Drugog svjetskog rata. Naknadna deflacija 1980-ih omogućila je da se horor film iz 1970-ih odigra u obrnutom smjeru sve do 1990-ih, što je kulminiralo Azijskom finansijskom krizom, koja je zatim dovela do onoga što se u početku nazivalo prvom krizom globalizacije.
Danas se, međutim, ovih epizoda sjećamo kao običnih potresa koji prethode budućim seizmičkim udarima. Revolucija informacionih tehnologija i „mjehur dot-coma“ kasnih 1990-ih i ranih 2000-ih nagovijestili su obilje “mjehura” kapitala koji su zahvatili globalna tržišta nekretnina i mnoge finansijske instrumente, od drugorazrednih hipoteka do širih kreditnih tokova i akcija. Kada je muzika prestala, prekogranična i međuinstrumentalna zaraza koja se pojavila pokrenula je globalnu finansijsku krizu 2008-2009 - još jedan vanredni događaj za svijet koji je u to vrijeme već bio zahvaćen krizama.
Baš kada su svi pomislili da globalni uslovi ne mogu biti gori - pandemija, koja se inače pojavljuje jednom u sto godina, i ekstremne vremenske prilike izazvane klimatskim promjenama okrenuli su konvencionalno razmišljanje naglavačke, a to je učinila i rastuća plima trgovinskog i tehnološkog protekcionizma i potencijalni sukob supersila, Sjedinjenih Država i Kine. Dodajte ovome izbijanje rata u istočnoj Evropi i na Bliskom istoku, i neviđeno je postalo nova normalnost. Knjige o „permakrizi“ i „polikrizi“ sada su na listama bestselera.
Cinik u meni kaže: "Prošli smo mi kroz ovo i ranije." Ali samo zato što sam predviđao poremećaje više od pola vijeka ne znači da imam jedinstveno razumijevanje onoga što slijedi. S obzirom na zapažanje Marka Tvena da se istorija često rimuje, nudim tri ključne lekcije iz svog iskustva kako bih pokušao da razumijem šta nas možda vreba u neizvjesnoj budućnosti:
Prvo, naučite da očekujete neočekivano. Ljudskoj vrsti je svojstvena autoregresivnost i ona uvijek gleda na nedavnu prošlost kao na najboljeg predskazivača budućnosti. Kreatori politika su posebno skloni ovom kratkovidom pristupu - popravljaju nedostatke u sistemima koji su doveli do posljednje krize, ali nikada ne razmišljaju šta bi moglo da izazove sljedeću. Na primjer, azijske ekonomije su kasnih 1990-ih akumulirale velike devizne rezerve - kao instrument koji bi pomogao da se spriječi sljedeća finansijska kriza u Aziji. Ali to nije pomoglo da se zaustavi ona koja je zaista nastupila i koja je nastala zbog pucanja “mjehura” kapitala.
Drugo, postoji nesumnjiv kontinuitet - prelazak iz jedne takozvane ere bez presedana u drugu. Jedna kriza obično dovodi do sljedeće. Pod vođstvom velikog Pola Volkera, američke Federalne rezerve su preduzele oštre mjere da zaustave Veliku inflaciju (kao i druge centralne banke). Ali uprkos pobjedi u ratu, kreatori politike su proćerdali mir ustanovivši preniske kamatne stope da bi održali finansijsku stabilnost.
Slično tome, kada su globalna tržišta kapitala zastala tokom azijske finansijske krize, centralne banke su otkrile čudotvorni lijek: praktično nulte kamatne stope. Ovo je, zauzvrat, postavilo osnovu za brojne imovinske “mjehuriće” - ne samo za akcije, već i za obveznice i kredite - koji su kulminirali deceniju kasnije u globalnoj finansijskoj krizi.
Treće, krize i „vanredni“ događaji danas su pravilo, a ne izuzetak. Tokom posljednjih decenija, u prosjeku se svake tri do četiri godine dogodila jedna katastrofa. Dužničku krizu u Latinskoj Americi 1982. pratili su krah berze 1987. i kriza štednje i zajmova u SAD 1986-1995; implozije u Japanu (1990), Meksiku (1995) i Aziji (1997); skoro kolaps hedž fonda Long-Term Capital Management (1998); dot-com bubble crash (2000); Enron računovodstveni skandal (2001); katastrofa drugorazrednih hipoteka (2007); kriza državnog duga evrozone (2010), „taper tantrum“ izazvan strahom od normalizacije politike FED-a (2013); krah kineske berze (2015), trgovinski rat između SAD i Kine (2018), kovid-19 (2020) i deglobalizacija (2023).
Upravo u tom kontekstu prognostičari se suočavaju sa naizgled nemogućim zadatkom predviđanja budućnosti. Naravno, kreatori vladinih politika suočavaju se sa podjednako ozbiljnim izazovom: dok sljedeća kriza dolazi i vjerovatno će stići prije nego kasnije, pomirenje politika koje gledaju naprijed sa zamkama veoma neizvjesne budućnosti je isto što i balansiranje velike težine na vrhu igle.
Ali ovo teško da opravdava sebične izgovore za greške u politici ili predstavljanje iskrivljenih procjena tržišta imovine i ekonomskih šokova kao neizbježnih nezgoda koje proizilaze iz takozvanih okolnosti bez presedana. Ponestalo mi je strpljenja za kreatore politike, izvršne direktore i investitore koji zajedno podižu ruke i govore: „Ne krivite mene“.
Ovo je prilično jadan izgovor. Šokovi su tu da ostanu, a naš posao nije da predviđamo šta je sljedeće (iako neko uvijek uspije i u tome) već da se fokusiramo na - otpornost. To jeste lakše reći nego učiniti. Ali nije razlog da podlegnemo mitu da smo postali žrtve nečega - bez presedana.
Autor je predavač na Univerzitetu Jejl; bio je predsjednik Morgan Stanlei Asia
Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N.R.)
Bonus video:
