Al' je đavo, ali su mađije, ali nešto teže od oboje - kondicione pripreme za ulazak srpskih nacionalnih partija u evroatlantsku Vladu - tek poslanica mitropolita Joanikija nikad nije obilovala s toliko miroljubive koegzistencije...
Kamo sreće da mu je svaka bila ovakva. Ne samo poslanica, nego i svaka izjava i svaka riječ otkako je postao srpski prvosveštenik u Crnoj Gori.
Da "u našem duhovnom nasljeđu imamo divni narodni običaj da se pred Božić sa svima izmirimo" i da "možemo jedni sa drugima bratski razgovarati i dogovarati se".
Da "u našoj otadžbini Crnoj Gori imamo mnoge nagomilane probleme koje možemo riješiti jedino bratskim dijalogom, međusobnim razumijevanjem i uvažavanjem".
Da će "taj dijalog biti uspješan ukoliko se, u skladu sa Jevanđeljem Hristovim, svi budemo odrekli, makar koliko je to neophodno svoje sujete, uvredljivosti, zlopamćenja i sebičnosti, pokazujući dobru volju i spremnost da opšti interes stavimo iznad svoga pojedinačnog".
Jes' da se miroljubiva koegzistencija na koju je mitropolit SPC pozvao sigurno nije odnosila na CPC, ali kamo sreće da su se i dvojica njenih prvosveštenika nekih principa te koegzistencije sjetila makar na Badnji dan.
* * *
Nažalost, ne da se nijesu sjetili nego su združenim snagama zabili glogov kolac u drugi put ubijenu Crnogorsku crkvu.
I sad, istina teška srca, moram da napišem kako je ovo bio najtužniji Badnji dan na Cetinju od 1920.
I još dopišem - zlatio se onaj ukaz srpskog kralja Aleksandra o ukidanju CPC pri ovoj sramoti koju su joj vijek kasnije priredili njeni bivši episkopi Mihailo i Boris.
Zašto bivši kad (još) nijesu raščinjeni?
Zato što je Crnogorska pravoslavna crkva - kao institucija - ponovo ukinuta, samo što ukaz o tome nema ko da izda.
To što nijedna crkva kao zajednica vjernika ne može biti ukinuta nije utjeha za Crnogorce kojima je iskreno stalo do CPC. Toliko ih je malo da će svaki eventualni pokušaj njene institucionalne obnove unaprijed biti osuđen na propast.
A to što tokom osam decenija obnovljene crnogorske državnosti za obnovu rada Crnogorske crkve nikad nije bila ne samo većina nego ni trećina Crnogoraca - ni kad ih je bilo 90 posto, a ni kad su pali ispod 45 procenata - i jeste osnovni uzrok propasti CPC.
Današnja blamaža samo je logična posljedica takvog odnosa Crnogoraca prema svojoj crkvi.
* * *
Logično je bilo očekivati da će se vatreni sukob pored zapaljenih badnjaka nastaviti na društvenim mrežama, ali ne i da će dvije strane postići takav stepen akcionog jedinstva u optuživanju treće.
Ta treća strana bila je uglavnom SPC, povremeno i DPS, neki su optuživali i komuniste, samo po pitanju krivice Crnogoraca nije bilo ni udaljene sumnje.
Činjenični opis, međutim, pokazuje nešto drugo.
Sve do tzv. AB revolucije, Srpska crkva je kod komunista - uprkos tome što jeste bila jedina priznata - bila na neznatno višoj cijeni od nepriznate Crnogorske.
Koliko je zbirno bilo pravoslavnih vjernika, lako se moglo procijeniti po praznim hramovima čak i na datume označene crvenim slovima u crkvenom kalendaru.
I po izboru mitropolita još bolje.
* * *
Prvi mitropolit na čiji je izbor crnogorska država mogla da utiče bio je - Srbin iz Drušića Tomo Dajković.
Crnogorci, kojih je te 1961. bilo više od 400.000, ne da se nijesu bunili nego su ga baš simpatisali i zvali ga vladika Danilo.
Nije im smetalo ni to što je bio ženjen, ni što je radio za policiju Kraljevine SHS i sumnjičen da je ofirao - da ne koristim onu težu riječ - komuniste.
Na pamet im nije palo da se preko tada vrlo pristupačnog šefa države, Druga Blaža, založe da u stolicu Svetoga Petra zasjedne Crnogorac "sa dna kace" zamonašen u ranoj mladosti, u ratu iguman Visokih Dečana a u miru Manastira Savina - Antonije Abramović.
Drugi mitropolit na čiji je izbor - tada još crnogorska - država mogla da utiče bio je - Srbin iz Morače Risto Radović.
Crnogorci se ni te 1991, kad ih je bilo 380.467, nijesu bunili, ako se zanemari onih desetak posto liberala za koje Crna Gora nikad nije marila...
Mitropolit Amfilohije uspio je da od Srpske crkve u Crnoj Gori napravi najjaču, najbrojniju i najuticajniju društveno-političku organizaciju, sa naglaskom na ovu drugu djelatnost.
I da mu DPS-ov režim na ime SPC/MCP ukatastri sve crkve i manastire koje komunisti, tri decenije ranije, nijesu dali u miraz vladici Danilu.
U zbiru: 12 kvadratnih kilometara crkvenog zemljišta, oko 720 crkava i 84 manastira sa svom pokretnom crkvenom baštinom.
Plus 12 miliona eura gotovine, za koje se zna...
* * *
Na izbor trećeg mitropolita država Crna Gora, koja ni po Ustavu odavno nije bila crnogorska, nije mogla da utiče. Neke srpske partije jesu i izabran je Srbin iz Banjana Jovan Mićović.
Uoči inauguracije mitropolita Joanikija ne da je bilo pobune nego je zamalo izbio rat.
Zašto?
Zbog nekih Crnogoraca koji su potpuno zaboravili gradivo iz potonjih decenija.
Prije svega onu lekciju koju su izučavali očiglednom nastavom, da je Srpska crkva uoči, tokom i nakon tzv. rata za mir imala iste političke ciljeve kao i crnogorska svjetovna vlast oličena u DPS-u.
Ti ciljevi imali su podršku 80 posto Crne Gore, a to - prema rezultatima popisa iz 1991 - podrazumijeva da je iza velikosrpskih crkveno-političkih planova stala i ubjedljiva većina Crnogoraca, a ne samo Srba.
Ipak, čak i u takvoj situaciji - bolje rečeno, upravo zbog takve situacije - obnavljanje rada Crnogorske pravoslavne crkve 1993. godine jeste imalo smisla.
Obesmišljeno je, nažalost, već nakon tri godine, na isti način na koji je obesmišljen i rad izvornih crnogorskih suverenista.
Zahvaljujući tadašnjem režimu i izboru njemu prikladnog vladike, Crnogorska pravoslavna crkva pretvorena je u podružnicu DPS-a za MZ Grude.
A onda se, po uzoru na još (pre)veliku matičnu partiju, i ta mala podružnica pocijepala na dva krila.
Koje je zdravo?
Nijedno, nakon onog zastiđa ispred Dvora.
* * *
Da zdravog krila nema ni u DPS-u, potvrđuje i ćutanje kojim ta partija pere ruke ne samo od Badnjeg dana na Cetinju, nego i od sopstvenih zasluga za ovakav krah - može i kraj - Crnogorske pravoslavne crkve.
Zaludu, to ćutanje odjekuje mnogo jače od one dreke zbog "veleizdajničkog temeljnog ugovora" kojim je DPS prao ruke od veleizdaje koju su njegove vlade počinile knjiženjem na SPC ne samo njene imovine nego i imovine CPC.
Da bi izbjegla suočavanje sa vlastitom krivicom i krivicom svog vječitog lidera po crkvenom pitanju, ta partija je - ničim izazvana - ispisala optužnicu protiv lidera NSD i predsjednika Skupštine zbog - jedne čestitke.
- Čestitanjem neustavnog dana RS Andrija Mandić potvrdio je da je on instaliran na čelo parlamenta da bi odatle sprovodio svoju nacionalističku agendu i ometao Crnu Goru na njenom putu ka EU - tako je zaključio DPS.
Na zaključak te partije o tome koliko je ratne 1993. neustavno bilo formiranje Srpske Republike usred tada još žive višenacionalne Bosne i Hercegovine još ćemo popričekati.
Sve dok se podmladak DPS-a ne ogradi od kreatora i realizatora "te nacionalističke agende" u svojoj partiji.
Ili se poklopi ušima i jednom za vazda prestane da u partijama koje su nastale u ovom vijeku traže krivca za ono što je njihova uradila u prošlom.
Do tada ću, kad god DPS progovori o RS i srpskom svetu ja morati o svetosti činjenica.
U stenogramu sa sjednice Savjeta za usaglašavanje stavova o državnoj politici SR Jugoslavije 9. januara 1993. piše da je Milo Đukanović rekao kako će se "vremenom stvoriti uslovi da se Republika Srpska pripoji Crnoj Gori, Srbiji i Republici Srpskoj Krajini":
"U državotvornom smislu, u BiH imamo gotovo optimalan rezultat. Kada kažem 'gotovo optimalan rezultat', onda valjda nije sporno da smo zadovoljni teritorijama koje tamo držimo. Gotovo je optimalan zbog toga što još nijesmo realizovali onaj krajnji cilj - da to (Republika Srpska, prim. aut.) postane sastavni dio zajedničke države!"
Detalje o načinu ostvarivanja tog krajnjeg cilja iznio je četiri godine kasnije:
"Neka ne štiti Momir Bulatović srpstvo od mene! Vlada koju ja vodim morala je godinama, kriomice od Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića, da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj kada su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu”.
Srpski entitet godinama mu je bio zahvalan, o pomoći Vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića govorilo se i u Strazburu, pred Evropskim sudom za ljudska prava:
"Ne mogu da zaboravim pomoć koju su Milo Đukanović i njegova Vlada upućivali Vojsci RS i srpskom narodu, i to u trenucima kad nam je Slobodan Milošević uveo sankcije" - izjavio je prije desetak godina Momčilo Mandić.
Toliko je bio zahvalan da je naveo i topografske detalje:
"Gorivo za naše tenkove, koji su se borili od Foče, preko Srebrenice do Bihaća i dalje, slao je upravo Milo Đukanović. Ko zna što bi bilo sa Republikom Srpskom da te pomoći nije bilo" - svjedočio je pod zakletvom negdašnji ministar pravde RS.
P. S. Što bi bilo da nije bilo ne možemo znati, ali da ne bi bilo ni praznika ni ordenja velika je vjerovatnoća. Mada, ako ćemo pošteno, poslije svega što se od Njegoša čini u potonjih trideset godina Crna Gora zaista jeste zaslužila Orden Baje Malog Knindže. Prvoga reda, podrazumijeva se...
Bonus video:
