Novogodišnje slavlje je i ove godine za Dance počelo uobičajeno.
Sa čašama šampanjca u rukama i pogledima uperenim u TV ekrane trebalo je najprije saslušati novogodišnji govor njihove drage kraljice, njenog veličanstva Margarete II, pa tek onda preći na novogodišnji bakalar, suhe kolače s marcipanom i, kako dolikuje, završiti ga velikim ponoćnim vatrometom. Međutim, kada je kraljica Margareta II negdje pred kraj svog novogodišnjeg govora najavila skoru abdikaciju u korist svoga sina, princa nasljednika Frederika, nastao je šok. Ništa više nije bilo kao prije, rutinu je zamijenila neizvjesnost. Vijest o njenoj abdikaciji ogromnom brzinom postala je breaking news koju su smjesta prenijeli svi svjetski mediji.
Iako nije bilo špekulacija o čemu se zapravo radi, zašto se kraljica povlači prije smrti, kojom inače završava mandat onih koji vladaju samim svojim rođenjem, pošto je sama pojasnila da je njeno zdravstveno stanje poslije nedavne, velike operacije kičme takvo da je postalo teško obavljati dužnosti monarha, ipak je zaprepaštenje bilo poprilično. Politički komentatori i eksperti, te brojni poznavaoci kraljevske kuće, prodefilovali su svim TV kanalima i izrazili nešto od iznenađenja, ali i opšteg divljenja odlazećoj monarhinji. Sve je bilo puno priznanja i divljenja kraljici, koja je u pune 52 godine svoje vladavine bila vezivno tkivo naciji koja je osjećala neku vrstu bezbrižnosti u njenom kraljevskom naručju.
Brojni video snimci stavljeni na društvene mreže, a koje su i veliki TV kanali odmah prenijeli, pokazali su da je ogroman šok, ako ne i veći, nastao među pripadnicima mlade generacije. Uzvici nevjerice, glasna pitanja šta sada, ispunili su reakcije onih za koje bismo vjerovali da su daleko od toga da su emotivno prirasli za jednu već uveliko anahronu instituciju kakva je monarhija. Čak i sama ta činjenica da i mladi ove zemlje počinju novogodišnje slavlje gledanjem kraljičinog govora koji počinje tačno u 18 sati svakog 31. decembra, ukazuje na fakat da su monarhija i tradicija ono što je još uvijek utkano u identitet ove skandinavske nacije i što stabilno stoji u njenom fundamentu.
Iako je mogućnost abdikacije nešto što permanentno, poput Damoklovog mača, visi iznad glava svih kraljeva i kraljica, u slučaju danske kraljice nije bilo neke veće prijetnje da će se to stvarno i desiti. Margareta II, koja je s toliko posvećenosti obavljala svoj kraljevski posao još od 1972, kada je od strane tadašnjeg premijera Jensa Otta Kraga poslije smrti svog oca Frederika IX, u prisustvu velikog broja podanika, s balkona dvorca Amalienborga izvikana za kraljicu, mogla je biti samo uzor. Mogla je biti inspiracija, kako se to u ovom, po svemu delikatnom slučaju njenog povlačenja kaže npr. u susjednoj Švedskoj ili Norveškoj. Pogotovo je zanimljiva brzina kojom se o njenoj abdikaciji komentarisalo u Švedskoj, u kojoj je postojeći monarh, kralj Gustav, daleko od toga da bude omiljen i tačka okupljanja nacije kao što je bila danska Margareta. Tamo su, upravo pod pojmom inspiracija, požurili da ukažu na mogućnost promjene na tronu. Da eventualno umjesto sadašnjeg kralja dođe na prijesto njegova kći, nasmijana majka dvoje djece, inače vrlo popularna princeza Viktorija.
Nesumnjivo da je ovo i prava prilika da se osvrnemo na ulogu savremenih evropskih monarha, u inače vrlo kompleksnim vremenima kroz koja prolaze evropske države i društva. Da si postavimo pitanje zašto parlamentarne monarhije uopšte opstaju i kako se dovijaju suočene s brojnim opasnostima. Prije svega onima koje vrebaju iznutra. Pogotovo kad se zna da monarhije nisu baš jeftina zadovoljstva, nego koštaju platiše poreza ogromne sume novca. Tim prije što se radi o platišama poreza koji su i te kako svjesni i puni očekivanja da nešto treba i zauzvrat da dobiju. Da su umješni monarsi još kako doprinijeli opstanku monarhija u svojim državama, čak i onda kada su moderni ustavi drastično ograničili njihov direktan upliv u administriranje vlašću, ukazuje podsjećanje na neke velike kraljevske profile, poput recimo engleske kraljice Ane (1702-1714). O ovoj kraljici, koja je dugo vremena bila u sjeni jedne Elizabete I ili kraljice Viktorije, tek sada se kroz popularne programe i filmove (the Favourite, 2018.) govori kao o velikom magu upravo kroz prizmu izgradnje uloge savremenog monarha u uslovima ograničene parlamentarne vlasti i pojave vigovaca i torijevaca, velikih političkih partija.
Transformacija institucije monarhije je ključna riječ. Sama danska kraljica Margareta, iako blaga u nastupu, čvrsto je stajala na nekim principima koje je ocijenila kao važne za sudbinu i opstanak monarhije. Treba se samo sjetiti posljednjeg skandala o ukidanju prinčevskih titula i sljedstveno tome novčanih apanaža djeci svog drugog sina, princa Joakima, s obrazloženjem da se upravo radi o zaštiti interesa krune i interesa samih mladih ljudi koji se moraju navići da vlastitim radom moraju obezbijediti svoju budućnost. Za pretpostaviti je da su veliki skandali u engleskoj kraljevskoj kući, ali i procjena da jedna preskupa monarhija nema izgleda da preživi, natjerali staru kraljicu da bude krajnje konsekventna u svojoj odluci, uprkos porodičnim svađama koje su sasvim očekivano slijedile.
Kraljica Margareta je, osim toga, tokom čitave svoje vladavine bila svjesna da mora podupirati krupni kapital svoje zemlje. U pratnji princa Henrika, svog pokojnog supruga, bila je često na putovanjima po zemlji i inostranstvu presijecajući brojne vrpce novootvorenih fabrika i porinuća velikih brodova u more. U svojoj ličnosti državnog poglavara objedinjavala je uspješno zaštitnika moralnih vrijednosti koje vrijede za sve podanike, ali je, kako rekosmo, budno pazila da očuva i gdje god može uveća ekonomsku bazu zemlje, što je sve skupa doprinijelo socijalnoj stabilnosti i harmoniji kakvu danas imamo u danskom društvu.
Da je recept vladanja koji je izabrala danska kraljica zbilja onaj pravi, potvrđuje i sama izjava danske premijerke Mete Frederiksen koja se, kako tradicija nalaže, obratila naciji već sjutradan, 1. januara. „Ja nipošto nisam rođena kao monarhistkinja, ali sam to postala zahvaljujući našoj kraljici“, kazala je premijerka odmah na početku svog obraćanja, naglašavajući da je najavljena smjena na tronu uveliko izmijenila redoslijed samih tema o kojima je mislila tom prilikom govoriti.
Kako će se stvari razvijati, kako će njen sin Frederik kao novi kralj Frederik X, osmisliti svoju vladavinu i da li će uspjeti da očuva onu harmoniju između monarhijskog i republikanskog principa koju je njegova majka brižno čuvala, ostaje da se vidi u skoroj budućnosti. Ono što se zna i što je izvjesno jeste da će kraljica već 14. januara potpisati čin abdikacije u njegovu korist. Sve će se dogoditi u Kristiansborgu, mjestu gdje zasjeda danski parlament Folketing, nesumnjivo potvrđujući time da je stvarna vlast koncentrisana upravo u toj, narodnom voljom izabranoj instituciji. Pa ipak, kada Frederik bude nešto kasnije izvikan za kralja od strane same Mete Frederiksen sa balkona dvorca Amalienborga, nema sumnje u prisustvu velike mase naroda, pokazaće se da su se u danskom slučaju ova dva principa, monarhijski i parlamentarni, harmonizirali i, kako izgleda, našli na istom putu.
Bonus video:
