STAV UREDNIKA

Marija Vuković - savršena žrtva, savršena meta

Marija je svojom neopreznošću postala žrtva dviju grupacija, vrlo sličnih po principima, različitih po obilježjima, a koje su se već jednom našle u tim ulogama

46340 pregleda 292 reakcija 79 komentar(a)
Foto: Reuters/Kai Pfaffenbach
Foto: Reuters/Kai Pfaffenbach

Ako se zaista volite, onda možete i da se vrijeđate. To bi bio jedan od prevoda citata koji se pripisuje čuvenom slovenačkom filozofu Slavoju Žižeku, a za ovu svrhu nije potrebno da uđemo u proces "fektčekinga" i utvrdimo je li on zaista to izgovorio. Bitan nam je kontekst, zapravo mnogo bitniji od doslovnog citiranja.

Marija Vuković je orla sa državne zastave nazvala kokoškom. Ako se zaustavimo tu, lišeno konteksta, čini se da se radi o eksplicitnom izrazu nepoštovanja prema državnom simbolu, a onda konsekventno prema državi, građanima, društvu u cjelini…

Kada se Marijin komentar stavi u kontekst, vidi se da nije osjećala potrebu da dokazuje svoje stavove i pozicije, naprotiv, osjeća slobodu da se izrazi. Ta sloboda se upravo sada pokušava ugušiti, tako što će se ući u polemiku o tome koja je to mjera privrženosti simbolima i izvjesno završiti u nekoj formi državnog fetišizma, pa onda nepogrešivo u fašizmu.

Marija je svojom neopreznošću postala žrtva dviju grupacija, vrlo sličnih po principima, različitih po obilježjima, a koje su se već jednom našle u tim ulogama kada je atletičarka najavila podršku Demokratskoj partiji socijalista. To pokazuje i šta mogu i treba da očekuju sportisti kada uđu u partijske vode. I tada su istaknuta dva pravca mišljenja, dvije strane medalje, od kojih niti jedna ne trpi drugačije - jedna je slavila, druga proganjala, a sada je obrnuto, i opet ne shvataju koliko liče jedni na druge.

Ključno pitanje je dokle će više patriotske policije moći da sprovode inkviziciju nad ljudima koji pošteno rade, a u ovom slučaju i reprezentuju državu na najvišem nivou, na čije je uspjehe društvo ponosno, dok se iza državnih simbola, i onih zvaničnih i onih istorijskih koji se povlače iz nedefinisanih zakona, kriju svakakve bitange, propalice, kriminalci, lopovi, kamataši, nasilnici, ucjenjivači...

To je opet pitanje konteksta - nije pitanje je li pjesma "Od Glave Zete do grada Spuža" stara epska ili novokomponovana već je pitanje koji je to misaoni proces koji nekog vodi da ne umije da se raduje bez kukanja Turaka i lelekanja bula, a nama hoće da podvali priču o nekakvom slavnom sjećanju na borbu protiv Osmanlija. Bilo da istu pjeva na slavlju Kavčana ili na Svetosavskom balu u Nikšiću.

Pitanje je konteksta kada Andrija Mandić istakne zastavu i ostavi korisne nejasnoće izborom tipa trobojke - on time šalje političku poruku, krijući se iza pravnih začkoljica.

I jedna i druga strana pokušavaju da ojačaju manihejstvo, podjelu na "nas" i "njih" koji vode epski sukob za naciju, odnosno viziju nacije. Jedni su patriote, drugi su izdajnici, a pošto to nije dovoljno, onda uvedete etnonacionalizam i nativizam, gdje je Marija Vuković, kao neko ko je došao iz Knina, savršena meta jer se uz par koraka, lakih kao njen zalet, od obožavanja dolazi do mržnje.

Sociolog Bojan Baća je sa pravom primijetio: Marija Vuković je od dojučerašnjeg simbola Crne Gore postala simptom Crne Gore, i to one "građanske Crne Gore" koja je tobože drugačija od "nacionalističke Crne Gore", a samo čeka povod da iz sebe istrese nacionalizam i mizoginiju, te da nam na koncu razotkrije da je ista kao ona Crna Gora protiv koje se navodno bori."

Građanska Crna Gora postoji, ali na drugim pozicijama.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")