Krajem 18. vijeka Katarina Velika planirala je putovanje na Krim, koji je, nekoliko godina ranije, osvojio njen dvorski miljenik, grof Grigorij Potemkin. On je, međutim, uspio da preuzme od Otomanskog carstva u poljoprivrednom pogledu bogati Krim, ali nije realizovao obećanu kolonizaciju poluostrva.
Da bi sačuvao svoj obraz, Potemkin je naredio da se duž rijeke, uz koju će carica putovati, napravi niz oslikanih, kartonskih fasada, a takođe je, da bi upotpunio iluziju, doveo vesele seljane i stada dobro uhranjene stoke. Blagostanja bilo nije, ali se činilo da ga ima.
Od tada su različite verzije “Potemkinovih sela” postale sastavni dio ruske istorije. U sovjetsko vrijeme, predstava da je komunizam poboljšao život zamagljivala je sistemsko nasilje i represiju. I danas Kremlj neumorno radi na stvaranju utiska da je Rusija bastion stabilnosti i snage i da je zahvalni narod potpuno odan svom lideru Vladimiru Putinu. Ali, iza te fasade kriju se razočaranje, očaj, strah i bijes.
Ova se istina može vidjeti u savremenim ruskim filmovima i televizijskim serijama, jer je u popularnoj kulturi teško u potpunosti lagati o političkoj situaciji. U ruskoj krimi drami “Dječakov svijet: Krv na asfaltu” nasilna i haotična politika proizvodi nasilne i haotične ulice. Kada vođe govore da neprijatelj vreba svuda ili da je najbolja odbrana udariti prvi, tada počinju da rastu paranoja, netolerancija i agresija.
Zato nije iznenađujuće kad u pozadini, dok Putin ratuje protiv Ukrajine, ruska djeca maltretiraju svoje drugove iz razreda, tinejdžeri napadaju prolaznike i snimaju video o tome, a odrasli počinju masovne tuče na javnim mjestima.
Suprotno tvrdnjama Kremlja, današnja Rusija nije ni tvrđava stabilnog i zadovoljnog života ni bastion prosperiteta. Iako je 2023. godine, uprkos zapadnim sankcijama, ruski BDP porastao za više od 3%, ova cifra se teško može objasniti stvarnom (ili još više održivom) ekonomskom dinamikom.
Ne, ona se objašnjava činjenicom da država uliva ogromna sredstva u vojno-industrijski kompleks. Ali ti resursi se moraju odnekud uzeti, a sudeći po čitavom nizu katastrofa - uključujući infrastrukturne katastrofe, kvarove u snabdijevanju energijom i požare u fabrikama i skladištima - može se pretpostaviti i odakle oni dolaze.
Pored toga, ukrajinski rat je izazvao masovni egzodus Rusa iz zemlje, a to uključuje mnoge vrijedne stručnjake; zato sada 85% preduzeća izvještava o nedostatku kvalifikovanih radnika. Procjenjuje se da će Rusiji do 2030. nedostajati oko četiri miliona sposobnih radnika, što će smanjiti rast BDP-a za dva procentna poena.
Kao i u svakoj diktaturi, i ovdje važi isto pravilo - što više problema Putin ima, to je propaganda glasnija. Ovo objašnjava zašto je u novembru, na Dan narodnog jedinstva, u Moskvi otvoren veliki “izložbeni forum” jednostavno nazvan “Rusija”. Šestomjesečna manifestacija (koja se završava nakon predsjedničkih izbora u martu) zamišljena je kao “velika projekcija cijele zemlje”: 131 izložba objedinjuje “glavna dostignuća” Rusije - od “revolucionarnih otkrića” do ruskih “pobjeda” u “industriji, kulturi i sportu”.
Rusija predstavljena na ovoj izložbi možda jeste puna slave o kojoj Putin govori, ali ono što vidimo su Potemkinova sela - bestidan pokušaj da se mračna istina prikrije zavodljivim lažima. Štaviše, ova izložba služi jačanju kulta Putinove ličnosti. U tom smislu, izbor mjesta održavanja događaja nije mogao biti prikladniji: Izložba dostignuća narodne privrede (VDNH) napravljena je na vrhuncu Staljinovih čistki.
Na ogromnim ekranima postavljenim u paviljonima Putinova slika i avatar predsjedavaju procesom, razgovaraju sa radnicima, sastaju se sa ljekarima i mole se sa sveštenstvom. U međuvremenu, u prodavnici poklona nude robu oblijepljenu citatima iz predsjednikovih govora. “Ruska zastava ne može nikome da smeta”, piše na majici. “Jednako je časno biti naš prijatelj i naš neprijatelj”, sugeriše dukserica.
Za Ruse koji ne mogu da stignu u prodavnicu poklona VDNH, slični citati su, tokom prve dvije nedjelje ove godine, prikazani na ogromnim ekranima širom zemlje. Ruse koji prolaze ulicama podsjećali su da su “glavna zlatna rezerva zemlje ljudi” i da “ništa nije nemoguće kada je put ka cilju osvijetljen ljubavlju prema otadžbini”.
Ovo je retorika iz uvodnog kursa na temu “Sovjetski diktatori”. Ko može da zaboravi plakate Staljina u krem jakni kako dijeli sladoled srećnoj djeci, nadvija se nad obrađenim poljima i gomilom seljaka na njima ili jednostavno ponosno gleda u daljinu. Dok je vladao, njegovi portreti su bili svuda - bareljefi na fasadama zgrada, plakati na paradama, čak su utkani u tepihe. I drugi sovjetski lideri, od Lenjina do Brežnjeva, voljeli su plakate sa svojim izjavama, i sjajnim i besmislenim.
Cilj trenutne propagande Kremlja nije da ubijedi ljude da je život u Rusiji bezbjedan i prosperitetan. Možda je tako počelo, ali kako se ukrajinski rat nastavlja, Putin mora da se prilagodi. Ponavljajući Staljinov narativ da napredak ka socijalizmu donosi više izazova, uzrokujući eskalaciju klasne borbe, Putin sada koristi propagandu da pripremi Ruse za nastavak rata.
Ovi pokušaji nisu naročito skriveni. Na VDNH je 14. januara otvoren paviljon Ministarstva odbrane pod nazivom “Vojska za djecu. Grad profesija. Budućnost zemlje”. Istog dana zatvorena je izložba “Proces. Franc Kafka i umjetnost 20. vijeka” u Jevrejskom muzeju (poznatom i kao Centar za toleranciju).
Ono što je Rusiji danas potrebno jesu upravo poruke koje je prenijela izložba posvećena Kafki: sovjetski sistem je bio apsurdan, ali sposoban za nemilosrdnu efikasnost u slamanju nevinih pojedinaca. Umjesto toga, poruke koje Rusi sada dobijaju iz dana u dan postaju sve militarizovanije i manje tolerantne - fasada iza koje se kriju namješteni izbori, slabljenje ekonomije i rasprostranjeno nasilje. Potemkin bi bio ponosan.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi u Njujorku
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
