OSLOBOĐENA EKONOMIJA

Globalna ekonomija: ne računajte na meko slijetanje

Uprkos široko rasprostranjenom uvjerenju da globalna ekonomija ide ka mekom slijetanju, nedavni trendovi daju malo razloga za optimizam

1729 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Nakon isteka prvog mjeseca 2024, konsenzus po pitanju prognoza za globalnu ekonomiju ostaje oprezno optimističan. Većina centralnih banaka i analitičara predviđa ili meko slijetanje ili čak da slijetanje neće ni biti. Pa i moj kolega Nouriel Roubini, poznat po svojim pozivima na uzbunu, smatra da je najgori scenario najmanje vjerovatan

Poslovni lideri i kreatori politika sa kojima sam razgovarao na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu prošlog mjeseca ponovili su ovo mišljenje. Činjenica da svjetska ekonomija nije ušla u recesiju 2023, uprkos naglom porastu kamatnih stopa, omogućila je mnogim stručnjacima da budu optimisti u pogledu izgleda za 2024. Objašnjavajući svoj optimizam oni navode performanse američke ekonomije koje su bolje od očekivanih ili predviđaju da će vještačka inteligencija katalizovati povećanje produktivnosti, čemu se nadaju mnogi. Kao što je jedan ministar finansija primijetio: "Ako niste prirodno optimistični, ne bi trebalo da budete ministar finansija".

Čini se da ekonomisti širom svijeta dijele ovo mišljenje. Istraživanje VEF-a, "Prognoze glavnih ekonomista za januar 2024", pokazalo je da, iako većina ispitanika očekuje blago globalno usporavanje u 2024, većina nije pretjerano zabrinuta, a očekivano usporavanje vidi kao zdravu korekciju inflatornih pritisaka uzrokovanih prekomjernom potražnjom.

Na ovakvo raspoloženje analitičara i poslovnih lidera nisu uticali ni poremećaji globalne trgovine izazvani napadima jemenskih Huta na komercijalne brodove u Crvenom moru kao i tekućim ratovima u Ukrajini i Gazi. Američko tržište akcija je na rekordnom nivou, a čak je i poslovično konzervativni MMF revidirao svoju prognozu rasta naviše. U svom najnovijem pregledu svjetske ekonomije, opisuje rizike za globalni rast kao "široko uravnotežene". Ova karakterizacija označava značajno odstupanje od opreznog tona koji MMF obično koristi kako bi obeshrabrio ministre finansija da se bave neodrživom potrošnjom.

U ovoj odlučujućoj izbornoj godini, kada glasači u desetinama zemalja - koje predstavljaju polovinu svjetske populacije - izlaze na birališta, već se očekuje da će javna potrošnja naglo porasti. U makroekonomiji je ovaj fenomen poznat kao "ciklus političkog budžeta": političari na vlasti žele da stimulišu privredu kako bi poboljšali svoje šanse za ponovni izbor pa povećavaju javnu potrošnju i upravljaju budžetima sa većim deficitima.

Uprkos relativno optimističnom konsenzusu, nedavni događaji sugerišu da i dalje ostaju rizici da globalni rast krene u negativnom smjeru. Za početak, duboko sam skeptičan prema saopštenju kineske vlade o rastu ekonomije zemlje za 5,2% u 2023. godini.

Brojke o rastu BDP-a dugo su bile politički osjetljiva tema u Kini, posebno tokom prošle godine kada je predsjednik Si Đinping konsolidovao svoju vlast u rukama jednog čovjeka otpustivši brojne najviše zvaničnike, uključujući ministre odbrane i spoljnih poslova. Kako se kineska privreda suočava sa deflacijom, padom cijena nekretnina i slabom tražnjom, sve je jasnije da su njeni problemi daleko od kraja i da je Si odlučan da kontroliše informacije.

Kombinacija produženog ekonomskog usporavanja i kolapsa sektora nekretnina mogla bi dovesti Kinu na ivicu "izgubljene decenije", u japanskom stilu. Očigledno kejnzijansko rješenje za spori kolaps sektora nekretnina i zaduživanje lokalnih vlasti jeste uspostavljanje direktnih transfera novca domaćinstvima. Ali, s obzirom na to da su kineski potrošači skloniji štednji (za razliku od svojih rasipničkih američkih kolega), i da javni dug već raste brzim tempom, spirala deflacije duga izgleda sve vjerovatnija.

I pored izbjegnute recesije u 2023. godini, očekuje se da će evropski ekonomski rast ove godine ostati slab. Uporno oklijevanje evropskih zemalja da ulažu u sopstvenu odbranu sugeriše da bi potencijalni povratak bivšeg američkog predsjednika Donalda Trampa u Bijelu kuću 2025. mogao iznuditi bolno prilagođavanje. Zabrinjavajuće je to što se čini da se evropski lideri ne pripremaju za takav scenario, čak i dok rat u Ukrajini iscrpljuje njihove zalihe municije brže nego što one mogu da se popune.

Evropa se takođe suočava sa negativnim ekonomskim efektima zbog Zakona o smanjenju inflacije (IRA) predsjednika SAD Džoa Bajdena, koji koristi poreske olakšice da bi privukao evropske kompanije u Ameriku. Iako taj Zakon navodno ima za cilj da ubrza prelazak na zelenu energiju u Sjedinjenim Državama, on je u suštini protekcionistička trgovinska mjera. Možda je pružio kratkoročni podsticaj američkoj ekonomiji, ali njegova dugoročna posljedica mogla bi biti ponavljanje efekata Smut-Haulijevog zakona o tarifama iz 1930. godine, koji je pokrenuo međunarodni trgovinski rat i pogoršao Veliku depresiju.

Ipak, Bajdenov trgovinski protekcionizam izgleda umjeren u poređenju sa Trampovim planovima: uvođenje carine od 10% na skoro svu uvezenu robu. Ovaj potez bi mogao da izazove haos u globalnom trgovinskom sistemu. Evropske zemlje se razumljivo nadaju ponovnom izboru Bajdena, koji je, za razliku od Trampa, više puta potvrdio svoju posvećenost suzbijanju ruskog ekspanzionizma.

Alarmantno je i što američke demokrate i republikanci izgleda nisu zainteresovani za smanjenje javne potrošnje, a kamoli za smanjenje budžetskog deficita. Bez obzira na to koja će stranka, nakon novembarskih izbora, dobiti kontrolu u Kongresu, gotovo je izvjesno da će deficit biti podstaknut velikom potrošnjom. Ako realne kamatne stope ostanu visoke, kao što mnogi očekuju, vlada će možda biti primorana da bira između izrazito nepopularnog fiskalnog pooštravanja i pritiska na Federalne rezerve da dopuste novi porast inflacije.

Uprkos široko rasprostranjenom uvjerenju da globalna ekonomija ide ka mekom slijetanju, nedavni trendovi daju malo razloga za optimizam. Kako se svijet suočava sa još jednom godinom turbulencije, kreatori politika i analitičari moraju imati na umu da meko slijetanje malo znači ako je pista za slijetanje na trusnom području.

Autor je profesor ekonomije i javnih politika na Univerzitetu Harvard; dobitnik je nagrade Deutsche Bank za finansijsku ekonomiju 2011; bio je glavni ekonomista MMF-a (2001 - 2003)

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")