SVIJET U RIJEČIMA

„Neliberalne demokratije“ su višepartijske kleptokratije

Da bi takav jedan sistem mogao da preživi, vladar mora da pobjeđuje na izborima. U idealnom slučaju: uvijek. Ben Ali i Mubarak, koji su u Tunisu i Egiptu bili na vrhu sličnih sistema, su na kraju izgubili. No, Đukanović, Lukašenko, Erdogan, Putin i Orban do sada nisu. I ovde prednjači Rusija: da bi pobijedio na izborima, Putin primjenjuje bukvalno sva sredstva
2 komentar(a)
Skupština Crne Gore, Foto: Boris Pejović
Skupština Crne Gore, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 07.08.2017. 09:05h

Ako se ne varam, termin „neliberalna demokratija“ je prvi put upotrijebio Fareed Zakaria. Mađarski premijer Viktor Orban - negdašnje primjerno dijete novih istočnoevropskih reformatora i liberala 90-ih godina prošlog veka - ovaj termin upotrebljava kao neku vrstu počasnog, zaštitnog znaka.

Nedavno je ovaj pojam dobio itekako na popularnosti, jer se njime lako opisuju i objašnjavaju režimi poput onog Erdoganovog u Turskoj ili Putinovog u Rusiji. A bez ikakvog pretjerano dugog razmišljanja, u tu kategoriju može se svrstati i aktuelni režim u Venecueli.

„Neliberalna demokratija“ implicira da je sistem istovremeno u opštem smislu demokratski, tj. da formalno postoje slobodni izbori, manje ili više ili u najmanju ruku različiti mediji, kao i da je osigurana sloboda okupljanja - pri čemu su sve ostale „vrijednosti“, koje zastupa i propagira vladajući režim, neliberalne.

Tako Erdogan vjeruje u primat islama nad prosvetiteljstvom definisanim ljudskim pravima, Orban vjeruje u svoju verziju „hrišćanske civilizacije“, Putin u „rusku duhovnost“, a Maduro u „bolivarsku revoluciju“.

„Neliberalnost“ pri tome implicira da sistem počiva na volji većine, koja može, kad god zatreba, da jednostavnim glasanjem ukine sva „zagarantovana i nedodirljiva“ prava. Jer je većina. U ekstremnom slučaju, većina može da odluči i da manjini ukine pravo na slobodu izražavanja i govora.

Meni se čini da ova definicija pretjerano naglašava „vrijednosnu“ komponentu ovih režima. Jezgro, ili u najmanju ruku deklarisani cilj, ove nove vrste kvazidemokratskih režima je postojanje višepartijskog sistema, ali vrlo osobite sorte: sistema u kome, pored svih postojećih partija, može i smije da pobijedi samo jedna.

Rusija je ovaj „electoral engineering“ već dovela skoro pa do savršenstva: jeste da naizgled postoji jedna formalna demokratija, tj. višepartijnost etc. ali pravilo igre glasi da pobjeđuje smo jedna - Putinova. Ostale partije su zavisne od njene „fleksibilnosti“ i sopstvene bliskosti „Partiji vlasti“, koja odlučuje da li će ostali i u kojoj mjeri smjeti participirati u podjeli plena.

I upravo je podjela plijena odlučujuća karakteristika svih ovih režima. Oni ne dijele niti imaju, kako pojedini komenatori buncaju, bilo kakve „vrijednosti“ koje su suprostavljene liberalnim vrijednostima Zapada. Neliberalni režimi prosto zasjenjuju tim drugačijim „vrijednostima“, koje su uveli isključivo ne bi li biračima dali osjećaj da stvarno glasaju za jedan jasno „nacionalni“, „otadžbinski“, „ne-kosmopolitski“ program - dok je jedini pravi cilj Partije Vlasti kontrola države ne bi li je temeljno pljačkala: ili direktno (kroz drastično skupe javne nabavke te preko računa državnih preduzeća) ili indirektno (kroz korupciju u privatnom sektoru te prodajom zakona i regulacija onom ko ponudi više).

Time Partija Vlasti biva prosto i jednostavno organizovana, kleptokratska banda, koja - da bi preživela i prosperirala - mora da se pravi da stalno brani nekakve „vrijednosti“. Pri čemu je najbitnija i realno rečeno jedina vrijednost, koju ona svim silama brani: obezbjeđivanje finansijske prednosti svojim podržavaocima.

Sistem je stoga u potpunosti i totalno klijentelistički. Funkcioniše tačno onako, kako je u Zairu to bilo pod Mobutom (Michaela Wrong je to prekrasno opisala u svojoj knjizi „In the Tootsteps of Mr. Kurtz“). Čovjek na vrhu (Erdogan i sin mu, Putin i braća Rothenberg) uzimaju - poput Mobuta - najveći deo kolača, ali su takođe i u prvoj liniji sudije u procesu podjele novca između različitih, njima podređenih grupacija.

Kad pročitate knjigu gdje Wrong o Zairu, shvatićete da je Mobutu bio na vrhu piramide moći, ali da nikako nije bio dikator, koji je mogao da čini što mu padne na pamet: da bi ostajao na vlasti, morao je da obezbijedi podršku različitih grupa, koje se sve biju za iste pare. Tačno tako održava svoju moć i Putin: ne kao staljinski dikator nego kao nezamjenjivi arbitar, čiji bi iznenadni nestanak sistem potpuno izbacio iz balansa - sve dok, moguće je i u građanskom ratu, jedan novi sudija ne zasjedne u njegovu fotelju.

Kad sam proljetos obilazio Crnu Goru i Srbiju, shvatio sam da je ta vrlo specijalna priroda vlasti, kombinovane sa klijentelizmom, odlučujuća za režimski sistem a ne bilo kakva opozicija „liberalnim“ vrijednostima.

Crnom Gorom skoro 30 godina vlada jedan te isti čovjek, naime Milo Đukanović. Poput Putina, za te tri decenije se i on selio sa fotelje u fotelju: kad premjer, kad predsjednik, ali uvijek šef partije. Sem toga, Đukanovićeva vladavina je u oblastima prava LGBT i ekologije te raznoraznih zakona i formalnih propisa u najvećoj meri u saglasju sa liberalnim „vrijednostima“ Zapada. On je Crnu Goru doveo do na prag EU i NATO.

Ali STRUKTURA njegove vladavine je apsolutni pandan Putinovoj: on kontroliše vladu samo da bi krao i dijelio dobitak te plijen svojima: prvenstveno sebi i svojoj kliki.

Da bi takav jedan sistem mogao da preživi, vladar mora da pobjeđuje na izborima. U idealnom slučaju: uvijek. Ben Ali i Mubarak, koji su u Tunisu i Egiptu bili na vrhu sličnih sistema, su na kraju izgubili. No, Đukanović, Lukašenko, Erdogan, Putin i Orban do sada nisu. I ovde prednjači Rusija: da bi pobijedio na izborima, Putin primjenjuje bukvalno sva sredstva - državnim službenicima se pritiscima „preporučuje“ da glasaju za „prave“ kandidate, birači moraju mobilnim telefonima da slikaju i dokumentuju svoje „pravilno“ zaokružene glasačke listiće. Ako nemaju mobilni, biće im poklonjen. Glasači se direktno i otvoreno kupuju. I Crna Gora je ovu tehniku dovela do savršenstva, koristi je već više od deceniju. A ako ima problema, onda se uz pomoć falsifikovanih glasačkih listića stvara „red“.

Otvorena krađa izbora, pri čemu se javno prekraja izborna volja birača, ostaje ultima ratio ovih režima. U Rusiji su ovakvi faslifikati u međuvemenu teško provodivi u velikim gradovima, ali zato u manjim sredinama i provincijama „pravi kandidat“ ostvaruje 90%, a i više.

Uprkos tome smatram da bi bilo pogrešno ovakve režime, u poređenju sa liberalnim zapadnim vladama, posmatrati kao drugačije specifikume. Oni prosto brutalno pretjeruju u pojedinim osobinama, koji postoje i u „naprednim“ demokratijama: i u njima se zakoni i regulative prodaju lobistima, sa tim što se to u „neliberalnim“ radi javno i bez ikakva zazora. Stvaranje jedne druge partije je u Rusiji isto tako teško koliko i stvaranje jedne treće u USA.

„Neliberalni“ režimi su do savršenstva razvili sistem pritiskanja birača. Oni, na vrlo često groteskan način, pojačavaju i javno prikazuju negativne strane demokratije a u potpunosti guše sve što je u demokratiji dobro.

Pri čemu centralna stvar jeste i ostaje: ovi novi režimi nisu demokratije nego otvorene kleptokratije sa višepartijskim sistemom. I stoga sa uvijek jednim te istim pobjednikom na izborima.

Autor je docent na Cyty University of New York. On je jedan od najrenomiranijih svjetskih istraživača na polju podjele viška vrijednosti. Dugogodišnji vodeći ekonomista u istraživačkom odjelu Svjetske banke. Autor mnogobrojnih knjiga i preko 40 studija na temu siromaštva i nejednakosti.

Prevod: Mirko Vuletić

(Global Inequality)