NEKO DRUGI

Kako zamišljate vašu idealnu personifikaciju kapitala?

Opet su se pojavili kapitalisti čija je personifikacija (faze) kapitalizma presnažna i čije pojave diktiraju zamišljanje funkcionisanja kapitalizma među širim društvenim slojevima

2233 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Valjda prva stvar koju naučite na kursevima iz političke ekonomije u lijevim organizacijama, partijama, sindikatima - ako takvi kursevi još postoje - jest trik koji kaže da kapitalista ne gledate direktno u oči koje su, kao što svi znamo, ogledalo duše. Trik se, naravno, ne odnosi na dejt s pripadnikom viših klasa, a ni na razgovor za posao s “poslodavcem”, kako se u tom kontekstu eufemistički nazivaju pripadnici viših klasa. Odnosi se na pokušaj razumijevanja ekonomije i kapitalizma u slobodnom vremenu koje vam mogu omogućiti uspješan epilog dejtanja s pripadnikom viših klasa ili sindikalno zauzdani “poslodavac”. Razumijevanje kapitalizma kakvo se na takvim kursevima promovira kaže da ekonomija ne ovisi o karakternim ili moralnim osobinama kapitalista. Postoje sistemske značajke kapitalizma, poput npr. konkurencije, koje ih tjeraju na ove ili one poteze bez obzira na njihove individualne karakteristike.

Međutim, politička dinamika i sukobi više naginju klasičnijim dramskim zapletima nego nacrtima postdramskog teatra u kojem bi trebali prepoznavati silnice, a ne likove. Pored toga što se ekonomski moćnici u svojim nastupima pojavljuju kao ljudi od krvi i mesa i tako nužno odvlače pažnju s pozadinskih procesa, politički se lakše organizirati ako je neprijatelj “konkretan”, ako se mogu izdvojiti problematični pojedinci čijim bi suspendiranjem ili uklanjanjem problemi bili riješeni. S obzirom na to da (ne)uspjesi ljevice u posljednjih četrdesetak godina očito ne ovise samo o problemima personifikacije ekonomskih kategorija, oblici te personifikacije ili barem društvenog predstavljanja ovise i o nekim drugim faktorima.

Krajem 19. i u prvoj polovici prošlog stoljeća kapitalisti su, javnom reputacijom, podsjećali na veberijanske karizmatske figure. Oni su podizali poslovna carstva, vršili ključne inovacije i prestiž “zarađivali” radnom etikom. Najpoznatija figura u tom smislu vjerojatno je Henry Ford. Postojala je, dakle, visoka razine identifikacije između njih i kompanije. Nakon II svjetskog rata kapitalisti polako klize u anonimnost. Dolazi do racionalizacije upravljanja kompanijama, razdvajanja vlasničkih i upravljačkih funkcija i privilegiranja neutralnih kalkulacija i planiranja. Nastaje u zametku ono što se danas naziva “korporativnom kulturom”. No, krajem stoljeća opet dolazi do mijena. Tome je pridonijelo nekoliko faktora. Zbog promjena u investicijskim tokovima i financiranju sve su važniji indikatori postali burzovni indeksi i povjerenje zasnovano na njima. Sve veća javna prisutnost direktora dodatno je “podebljavala” to povjerenje. Idealni direktor je onaj u kojeg vlasnici dionica imaju povjerenje. Kratkotrajna dobit na burzi nadmašivala je važnost dugoročnog planiranja.

Drugi faktor, vezan uz tehnološki boom, tiče se ponovne pojave poduzetnika koji je navodno sve stvorio iz ničega, inovatora. Kao što tumači Michael Eby, taj je uspon praćen i specifičnim literarnim žanrom. Gotovo da nema suvremenog tehnološkog mogula čiji poslovni i životni put nije biografiziran s naglaskom na nedaće u odrastanju kao što su disleksija, maltretiranje ili razvod roditelja. Dakle, pojavili su se opet kapitalisti čija je personifikacija (faze) kapitalizma presnažna i čije pojave diktiraju uopće zamišljanje funkcioniranja kapitalizma među širim društvenim slojevima. Pored globalnih personifikacija ekonomskih kategorija i procesa koje služe i kao aršini za mjerenje “pravog” kapitalizma, postoje i domaći oblici koji uglavnom služe kao dokazi da do “pravog” kapitalizma još nismo stigli.

Najupečatljivija figura u nas bila je ona tajkuna. Više nije toliko u upotrebi, ali i dalje služi kao moralni kompas u političkoj ekonomiji i literarno-novinarskim žanrovima koji ju prate. Tajkun je bio onaj koji se u pretvorbi i privatizaciji “nezasluženo” dočepao inicijalnog kapitala. Važno je za istaknuti da je tajkun bio nadpolitička oznaka, to jest, da su u njegovoj upotrebi mogli uživati svi, i lijevi i desni, kako god ih definirali. Desnima je tajkun bio onaj predstavnik “crvene buržoazije”, ili prema trenutno popularnom žargonu “duboke države”, koji je iskoristio socijalističku direktorsku poziciju da bi se dokopao vlasništva nad firmom. Lijevima su tajkuni bili “dokaz” nefunkcioniranja kapitalizma i materijal za snaženje narativa koji je započinjao sa “prije je bilo bolje…”. Liberalima su ponajviše pak smetali oni vozači ili konobari koji su se u ratno-privatizacijskom vrtlogu uspjeli obogatiti. Kapitalistima su dakle postali oni koji to obrazovanjem nisu zaslužili.

Ono što sve te pozicije veže i zašto je i dalje moralni kompas isti jest vjera u meritokraciju u kapitalizmu koju dijele manje-više sve političke opcije u Hrvatskoj. Neki, ovisno o političkim preferencama, u ishodu pravednih meritokratskih procesa vide obiteljski biznis, neki tehnološki startup, a neki takozvano društveno odgovorno poduzeće. Vjera u meritokraciju je ono što ponajviše koči ovdašnju političku imaginaciju. I zato bi vjerojatno najbolji prikaz naše političke scene bila izložba na kojoj bi bili izloženi radovi stranaka na temu: kako zamišljate vašu idealnu personifikaciju kapitala?

(bilten.org)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")