Oranje

Oranje Markovo... I ostalih orača.

Kada sam vidio naslov teksta Mihaila Jovovića (javna lekcija gradonačelnuiku Nikšića, bojim se uzaludna) zapitao sam se koliko će čitalaca, mlađih prije svega, shvatiti da se ovdje priziva jedna narodna pjesma, nekada zastupljena u svim čitankama... “Oranje Marka Kraljevića”.

Marko Kraljević, mitski junak narodne poezije, odluči da ore drumove, odnosno da javni posjed pretvori u svoje poljoprivredno dobro. Ali, zapravo, mangup je on, kao što znamo iz brojnih pjesama, i on čeka Turke da zapodjene kavgu sa njima. Jer iako je u stvarnosti bio turski vazal, u narodnoj poeziji on je izrastao u vodećeg borca protiv Turaka. Od reverzije do perverzije. Već bi to bilo zanimljivo za jednu antropološku analizu, ali, o tome nekom drugom prilikom.

Kada konačno (u pjesmi, dakako) naiđu, Turci ga opominju da ne ore drumove, a on odgovara njima da ne gaze oranje... Ovo bi se moglo nazvati ironičnom situacijom, koliko god ironija bila strana duhu epske narodne poezije. Ali, pored ironije, eto i kavge. A Marko voli kavgu, u toj se raboti najbolje osjeća.

(Zašto baš drumovi? I to bi bilo zanimljivo odgonetnuti.)

Izraz Oranje Kraljevića Marka ostao je kao oznaka besmislenog posla, odnosno - za neskrivenu provokaciju. Najpreciznije rečeno - kada se neko “pravi lud”.

Poput ovoga orača iz Nikšića koji je pokazao da ne razumije, ne samo prirodu medija, već i duh savremenog svijeta...

Doduše, istorija nerazumijevanja između ovdašnjih političara i medija duga je i znakovita.

U doba komunističke vlasti odnos političara i medija bio je - idiličan. Novinari su, po svoje mišljenje išli u komitete, na veliku radost drugova iz komiteta. Nešto malo liberalnijeg duha ostavljeno je za tzv. omladinsku štampu, svojevrsni, od režima odobreni, ventil.

Devedesete su donijele tek djelimičnu transformaciju ove relacije. Nije se više išlo u komitete, nego u kabinete.

Gradonačelnik Nikšića se sasvim uklapa u takvu tradiciju. (Izvjesno je ljubitelj tradicije.) Novinare treba disciplinovati, a tu će pomoći sabraća iz nekakvog tužilaštva - kao vo vremja ono.

Zapravo, najnevjerovatnije od svega je da postoje pravnici spremni da podrže ovaj udbaški fantazam nikšićkog gradonačelnika, ali prije svega pravoslavca i Srbina Marka Kovačevića - i da zatraže policijsko saslušavanje novinara.

Gospodin Marko K je jedan od onih koji ne mogu sakriti svoju mržnju, na svakom koraku. Ne znači to, kako se tradicionalno kaže, da je mržnja jača od njega, već da on ne umije drugačije.

Kada mrzite, naime, to daje prividni smisao vašem postojanju. Kao onaj Sartrov ujak Žak kojeg je Kiš prizvao u eseju o nacionalizmu, onaj koji je bio ličnost zahvaljujući engleskom čaju...

A da ne postoji engleski čaj, odnosno Crna Gora, što bi Marko bio? Što bi dalo smisao njegovoj egzistenciji?

No, kada njegove gluposti obznanite ili komentarišete on kaže da to radite zato što je pravoslavac i Srbin. Ma je li moguće?

Da li Marko misli da neko, ako je pravoslavac i Srbin mora biti izuzet od bilo kakvih kritičkih razmatranja? Ili on samo mijenja uloge u crnogorskoj jednačini neslobode.

Na koncu, ako sopstvene gluposti, dakle, najgori dio sebe, pokušavate objasniti na ovaj način, vi niste prijatelj ni pravoslavnima ni Srbima.

Da je ovo ozbiljno društvo, nakon ovakvih gluposti Marko bi se morao povući iz politike. Nije za taj posao, naprosto. Možda bi bio sjajan vinogradar ili geometar? Ili da navija satove po kućama? Čuvar plaže u zimskom periodu? Našlo bi se nešto, sigurno. Ali, u politiku je zalutao.

I to isključivo pod svojim imenom i prezimenom...