Sinhronizacija srpskih strahova

U stalnom predizbornom modusu vlast inscenira politiku kao ratište bez mrtvih, polje dominacije sa mnogo poniženih i simbolički ubijenih. Podstiče duh opsadnog stanja, sinhronizuje strah miliona od gubitka i krivice

7169 pregleda 70 reakcija 43 komentar(a)
Vučić, Foto: BETAPHOTO/MILAN OBRADOVIC
Vučić, Foto: BETAPHOTO/MILAN OBRADOVIC

Baveći se vladavinom Aleksandra Vučića, kritičari se prečesto usredsređuju na njegovu ličnost i simboličko i verbalno nasilje koje on svojom retorikom i političkim djelovanjem podstiče i proizvodi.

Tačno je da je on uzdigao agresivnost prema političkim protivnicima do obavezne mjere ponašanja ne samo za sebe već i za cijelu naprednjačku hijerarhiju. Pri tome je politička kultura manipulacije, svjesnog generisanja neistina, prećutkivanja bitnog i kampanjskog usmjeravanja pažnje na nebitno itd. postala rutinska tehnika vladanja.

Svi koji su se usudili da ga javno kritikuju, osjetili su na ovaj ili onaj način odmazdu. Još Volter je znao: Ako želiš da otkriješ ko ima vlast nad tobom, otkrij koga ne smiješ da kritikuješ.

Međutim, ta tehnika ne bi mogla da obezbijedi uspješnu samodržačku vladavinu da ne stoji na još dva stuba – na strukturnom i kulturnom nasilju, te da nije poduprta tehnikama dominacije i propagande. Johan Galtung, norveški sociolog koji je preminuo februara ove godine, saosnivač Instituta za istraživanje mira iz Osla, napravio je model po kojem se nasilje generiše u trouglu ličnog, strukturnog i kulturnog nasilja.

Strukturno nasilje u Srbiji

Prema Galtungu je strukturno nasilje "ograničavanje temeljnih ljudskih potreba ili, uopšteno rečeno, života, koje realan stepen zadovoljavanja tih potreba smanjuje ispod onoga što bi potencijalno bilo moguće".

Diskriminacija – nejednako tretiranje jednakih ljudi – srž je strukturnog nasilja. U društvu ogrezlom u korupciji, u takozvanom rođačko-burazerskom sistemu i partokratiji, postoje privilegovani i deprivilegovani.

Bez obzira da li se radi o konkursu za radno mjesto u siromašnoj opštini na jugu ili o dodjeli građevinskog zemljišta na elitnim lokacijama u prijestonici, da navedemo samo dva primjera, partijska knjižica uz poznavanje pravih ljudi na pravom mjestu jesu osnovni kriterijumi za uspjeh. Zato u opštinskim službama i po cijeloj državnoj hijerarhiji imate veliki broj podobnih sa lako stečenim diplomama privatnih ustanova, dok najsposobniji na diskriminaciju odgovaraju odlaskom u inostranstvo ili zapošljavanjem u stranim kompanijama. Ova političko-nepotistička segregacija jeste jedan od najmoćnijih mehanizama vladanja i ta diskriminatorska praksa kao strukturno nasilje predstavlja metod stalnog povećavanja ucjenjivačkog potencijala vlasti.

Kulturno nasilje sa ciljem ideološke legitimacije postojećih odnosa moći vrše u ime vlasti oni javni radnici – Gramši ih je nazvao "organski intelektualci" – kojima je dozvoljeno da u aparatima kulturne hegemonije nesmetano dominiraju i šire svoje stavove. Samo što bi čak i Gramšiju bilo teško da zamisli galeriju likova iz "Ćirilice" Milomira Marića.

Eksplicitni nacionalizam i implicitni šovinizam se podvode pod rodoljubni kišobran. Ta vrsta kulturnog nasilja zapravo preusmjerava pažnju pojedinca sa sopstvenog položaja u društvu na "neprijatelja" kojeg se po potrebi nanišani. Jednom su to "Šiptari", drugi put "autošovinisti" treći put LGBT, pa "kolektivni Zapad". Povećanje netrpeljivosti prema "neprijateljima" smanjuje kritički potencijal spram vlasti koja "brani zemlju od neprijatelja". Upravljanje nacionalizmom je prije svega tehnika socijalne anestezije.

Partijska knjižica kao socijalni kapital

Socijalni kapital prema Pjeru Burdjeu jeste jedan od odlučujućih činilaca za naš društveni status. Ako naša premreženost u društvu ne zavisi od naših komunikacionih sposobnosti, obrazovanja, profesionalnog ugleda pa ni od ekonomske potentnosti već od odnosa prema vlasti onda je poželjni socijalni kapital u vidu partijske knjižice, zapravo suspendovao naš ekonomski, kulturni i simbolički kapital.

Protokom vremena takav diskriminatorski sistem dominacije jednog elementa socijalnog kapitala – ispravne stranačke pripadnosti – nad svim drugim elementima dovode do teških devijacija u društvu.

Partijska knjižica počinje da proizvodi i ekonomski i kulturni i simbolički kapital – nezavisno od stvarnih vještina pojedinca, od njegovog obrazovanja i ugleda.

Budući da je tako stečeni društveni ugled nastao iz strukturnog nasilja – protežiranja podobnih i upodobljenih i diskvalifikovanja nepodobnih i neupodobljenih – on se može nazvati lažnim društvenim ugledom. Takav pseudoprestiž iluziju o sebi održava samo na osnovu još jedne metode nasilne vladavine – na osnovu medijske manipulacije. Mikrofonima i kamerama koji dobacuju u dubinu i širinu nacije imaju pristup samo provjereni lojalisti, nosioci stranačkog kulturnog i simboličkog kapitala.

Problem je u tome što podijeljeno društvo i zarobljene institucije nemaju načina da promijene društvenu poziciju lažnih uglednika koji su najčešće čak i svoj realni ekonomski kapital stekli na osnovu političke diskriminacije boljih od sebe – te na osnovu lažnog kulturnog i simboličkog kapitala.

Tehnike dominacije

Sociologija je odavno opisala tehnike dominacije, zapravo tehnike vladavine nad grupama koje želite da držite u potčinjenom položaju. Norveška sociološkinja Berit Os je navela sljedeće tehnike: Ignorisanje, ismijavanje, uskraćivanje informacije, slanje oprečnih poruka, nametanje krivice i stida, prijetnja.

Pođimo od očiglednog. Političar može svoju dominaciju da pokaže ignorisanjem novinara iz redakcija nenaklonjenih vlasti. Ili ignorisanjem podignute ruke u skupštini – kada opozicioni poslanik želi da iskoristi pravo na repliku. Veliki broj primjera bi naškodio tekstu, ali svako ko je u posljednjih nekoliko godina živio u Srbiji ili prati zbivanja u zemlji sjetiće se mnoštva sličnih situacija.

Za ismijavanje kao tehniku dominacije valja pogledati bilo koji od maratonskih javnih nastupa predsjednika Srbije. On redovno ismijava odsutne političke protivnike pokazujući milionskoj televizijskoj publici svoju dominaciju. Nije slučajno što se Aleksandar Vučić ne upušta u televizijske duele. U njima bi i on mogao ispasti smiješan.

Uskraćivanje relevantnih informacija opoziciji i javnosti o nizu afera, tenderima bez javnog konkursa, važnim međunarodnim ugovorima prekrivenim smokvinim listom "državne tajne", vlast tretira relevantne informacije kao sredstvo obezbjeđivanja sopstvene vladavine, a ne kao dobro od javnog interesa. Problem je što je u taj vrtlog ćutanja o bitnom i beskonačnog brbljanja o manje bitnom uvukla i sve institucije.

Slanje oprečnih poruka takođe se može evidentirati kao tehnika dominacije koju dosljedno primjenjuje vlast. Kada predsjednik na pitanje zašto nije održao riječ kaže "ja to nikada nisam rekao", mada jeste, može biti siguran da će šteta biti mala. Snimak koji dokazuje da je to neistina emitovaće samo kritičke medijske kuće koje su u manjini. Većina njegove ciljne grupe nikada neće vidjeti reprizu snimka prekršenog obećanja. Povjerovaće mu da obećanje nikad nije dao, mada je prije izvjesnog vremena sopstvenim ušima čula da je nešto obećao, a sada to negira.

Za nametanje krivice i stida kao tehniku dominacije postoji toliko primjera da bi ih bilo zamorno nabrajati. "Sram vas bilo", "izdajnici", "lopovi", su postale toliko standardne etikete da skoro nikoga više i ne uzbuđuju. Prijetnje kao tehnika dominacije postale su takođe dio svakodnevnog toksičnog političkog i medijskog života.

Retorika vanrednog stanja

Mada je zapravo besmisleno da se tvrdi kako su druga i treća decenija novog milenijuma svojevrsni povratak devedesetih, postoje posljedice u društvu čiji korijen valja tražiti u devetoj deceniji prošlog vijeka. Jedna od tih posljedica je mogućnost reaktiviranja devedesetih kao kolektivne traume. To je postala jedna od redovnih tehnika vladavine.

Irsko-britanski političar i filozof Edmund Berk je još u 18. vijeku to formulisao ovako: "Ni jedna emocija ne oduzima duhu njegovu sposobnost djelovanja i mišljenja kao strah". Generalno ime te traume su Kosovo i sa njim povezane bombe i rakete koje su avioni NATO-a 1999. istovarali nad Srbijom. Oko tog jezgra su se okupile i pridružene prekodrinske ratne traume devedesetih, od Oluje do Srebrenice kao neželjenog žižnog mjesta "srpske krivice".

Onaj ko umije da svira na toj klavijaturi – a vlast na čelu sa Vučićem od 2012. pokazuje da umije – obnavljanjem straha parališe sposobnost mišljenja i djelovanja širokih narodnih masa. Pritom se poslijeratno razdoblje tretira zapravo kao ratno, ili u najmanju ruku kao razdoblje permanentnog vanrednog stanja.

Medijskom sinhronizacijom emocija – do iznemoglosti ponavljanom porukom da nam uzimaju sveto Kosovo, da nam nameću kolektivnu krivicu za Srebrenicu – prosječan Srbin dovodi se do stanja identitetnog grča. Onda mu se nudi lijek – sabornost pod naprednjacima, i iscjelitelj, pravedni borac protiv nadmoćne nepravde, Aleksandar Vučić.

Ovdje valja podsjetiti na osnovne principe ratne propagande koji se u srpskim štampanim i elektronskim tabloidnim medijima, te prigodno i u retorici vlasti, koriste sve do danas.

Te principe je još 1928. prvi formulisao britanski aristokrata i pacifista Artur Ponsonbi u knjizi Ratna propaganda, a sistematizovala ih je belgijska istoričarka Ana Moreli prije više od dvije decenije. Principi glase: Mi ne želimo rat. Protivnički tabor snosi odgovornost. Vođa protivnika je đavo. Borimo se za dobru stvar. Protivnik upotrebljava nedozvoljeno oružje. Protivnik namjerno čini užase, mi samo slučajno. Naši gubici su mali, protivnički enormni. Umjetnici i intelektualci podržavaju našu stvar. Naša misija je sveta. Izdajnik je, ko dovede u pitanje naše izvještavanje.

Ne samo da na osnovu ovih principa možemo da prepoznamo na čiju stranu su se svrstali pojedini mediji u slučaju ratova u Ukrajini i Pojasu Gaze. Mi smo u stanju da vidimo izrazite elemente mirnodopski modifikovane ratne propagande u retorici vlasti u Srbiji i njenim postupcima prema političkim protivnicima.

Korijen problema

Stalno podgrijavajući mentalitet opsadnog stanja, sinhronizujući strah miliona ljudi od gubitka i od krivice, naduvavajući i proizvodeći konflikte u unutrašnjosti i prema spolja, podižući tenziju, vladajuće strukture u stalnom predizbornom modusu insceniraju politiku kao ratište bez mrtvih, ali sa mnogo poniženih i simbolički ubijenih.

Društvo je izmanipulisano jednostranim izvještavanjem, podijeljeno strukturnim nasiljem i rigidnim tehnikama dominacije, sinhronizacijom strahova i njihovom instrumentalizacijom. "Nikada se ne laže toliko kao uoči izbora, za vrijeme rata i poslije lova" – izreka je koja se pripisuje Bizmarku.

Još tada, u 19. vijeku bio je moguć zaključak, da političar koji želi nekažnjeno da priča lovačke priče, mora da ima stalno predizborno ili ratno stanje.

Čini mi se da je u našem slučaju zbog količine neistina u opticaju kvantitet već dijalektički prešao u kvalitet. Vladajuća kasta izgleda umije i da povjeruje u svoje laži. Hana Arent je rekla da je samozavaravanje najopasnija forma laži. Balzak bi se složio: "Ko mnogo priča, na kraju povjeruje u ono što kaže".

Ali trenutni problem društvene normalizacije verbalnog nasilništva, laži, agresivnosti mnogo je veći nego što mislimo. To je planetarni problem u eri "postistine", u vremenu zatvorenih virtuelnih odaja odjeka i autoreferencijalnih mjehurova na društevim mrežama u kojima se već odlučujuće oblikuje svijest mnogih od nas.

Samo što je Srbija još od devedesetih imala dobro pripremljen teren za globalne trendove. Iz svijeta je ponovo mnogo brže, i sa većom radošću, uvezla bolest nego lijek.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")