Aktivizam crnogorskih studenata i studenata generalno, neiscrpna je tema za razgovor i detaljnu analizu. Deficit neophodnih studentskih aktivnosti na tom planu notorna je činjenica i kao takvu više je ne treba dokazivati. Ono na što treba da stavimo akcenat i što jedino može da riješi ovaj gorući problem ogleda se u spoznaji razloga takve pojave i beskompromisnom suočavanju sa tim istim razlozima.
Momenat u kojem se ova priča potegne i sa dozom kritike usmjeri na nas, akademske građane, ujedno je i trenutak u kojem vrlo vješto nađemo objašnjenje i krivce za nezavidnu situaciju. Nekada su to organizacioni problemi raznih tijela, povremeno nedostatak uslova za bilo kakav boljitak i poboljšanje, gotovo uvijek nedostaci i falinke prisutni u čitavoj državi, koji se kao takvi reflektuju na studentsku problematiku. Istina je, svi navedeni razlozi utiču na aktuelno stanje, ali niti su presudni, niti predstavljaju polaznu premisu onoga o čemu govorimo. Polazna tačka zapravo se ogleda u nama kao pojedincima.
Pojedincima koji nakon upisivanja određenog fakulteta odluče da sopstvena interesovanja minimalizuju i usmjere ih na dobijanje diplome. Pojedincima koji smatraju da nakon dobijanja iste isključivo njih čeka lagodan posao sa pozamašnim finansijskim iznosima. Pojedincima čija vanakademska interesovanja eskaliraju isključivo u predizbornim kampanjama. Jer tada se svi transformišemo u političke analitičare i zanosimo se time da informisanost na tom polju predstavlja znanje krucijalne vrijednosti. Takođe, pojedincima koji pod plaštom postojanja sve većeg broja studentskih organizacija dodatno produbljuju sopstvenu pasivu. Nedostatak samokritičnog odnosa uzeo je maha toliko da imamo potpuno pogrešnu sliku o sebi i sopstvenim dometima koje mahom precjenjujemo.
Mišljenja smo da sa diplomom u džepu za nas ne postoje granice, uvijek zaboravljajući čuvenu izreku Anatola Fransa koja kaže da se obrazovanje ne sastoji od toga koliko smo zapamtili ili koliko znamo, već od toga da naučimo da razlikujemo koliko znamo, a koliko ne. Knjige ne čitamo, pozorišta ne posjećujemo, neobavezna predavanja i seminari nam ne dolaze u obzir. Računamo da se afiniteti prema knjigama i pozorištu stvaraju u godinama koje dolaze, naivno vjerujući da smo sada previše mladi za takva interesovanja.
Naš današnji odnos prema društvu takođe ne ide u prilog onome čemu treba da težimo. Kritikujemo okolinu, a stapamo se sa njom. Apostrofiramo individualizam, a ne izlazimo iz kolektiviteta. Proklamujemo različitost, a primjenjujemo je na isti način kao oni od kojih hoćemo da se razlikujemo. To nije staza kojom treba da koračamo. Da bi studenti mogli da budu aktivni, neophodna je raznolikost. Potrebni su različiti ljudi, iz različitih sfera, sa različitim idejama, radi postizanja zajedničkog cilja. Zajednički cilj o kojem govorimo možemo postići isključivo implementacijom što većeg broja ideja, jer i ukoliko se ispostavi da ideje nijesu bile ispravne, barem ćemo znati kako da ne postupimo u predstojećim pokušajima.
Problemi su primjetni i osjetni, i dok god ne shvatimo na koji način treba da se suočimo sa njima, biće ih sve više. Kada sve rezimiramo, moramo biti svjesni kako naš um mora da bude drugačije podešen. Treba da bude dovoljno otvoren da se usklađuje sa drugim umovima, a dovoljno zatvoren da može da zadrži autonomiju. Dok god nema tog balansa, nema ni aktivacije. Dok god budemo toliko ličili jedni na druge, distinkcije u odnosu na sadašnje stanje nema. Na kraju krajeva, dok god nas neko kao cjelinu može posmatrati kroz prizmu prosječnog pojedinca, uzlazna putanja nam je miljama udaljena.
Bonus video:
