UZVODNO

Jezik političke kontrole

Doprinos Džordža Orvela nije samo u prikazu društva koje živi pod nadzorom, već u njegovom zaključku da bi taj nadzor postao suvišan ako bismo svi koristili samo onaj jezik koji je odobrila država. Razlika u odnosu na današnje vrijeme je u tome što je novogovor nastao iz mehanizama liberalne demokratije

3142 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Facebook
Foto: Facebook

Orvelov doprinos nije u prikazu društva koje živi pod nadzorom, već u zaključku da bi taj nadzor postao suvišan ako bismo svi koristili samo onaj jezik koji je odobrila država. Razlika u odnosu na današnje vrijeme je u tome što je novogovor nastao iz mehanizama liberalne demokratije

Jezik oblikuje naše mišljenje i percepciju svijeta i, posljedično, onoga što se u njemu dešava. Zato me, i to više od zabrinjavajućeg stanja današnjeg svijeta, brinu riječi kojima ga opisujemo.

Na primjer, riječ “rat” koristimo da opišemo fenomen koji postoji nezavisno od našeg izraza za njega. Ali ako dosljedno opisujemo i doživljavamo svijet kao neprijateljski, on ima tendenciju da to postane. Po istom principu, objava da smo na ivici trećeg svjetskog rata, kao što mnogi danas čine, mogla bi postati proročanstvo koje se ispunjava.

O uticaju razvoja jezika na misao prvi put sam počeo da razmišljam 1970-ih, nakon što sam pročitao esej Džordža Orvela “Politika i engleski jezik”. U to vrijeme bio sam začuđen sve većom nedorečenošću našeg političkog jezika.

Orvel je, pišući esej 1946. godine, primijetio da su mučni događaji njegovog vremena - masovna zvjerstva nacizma, sovjetskog komunizma i atomske bombe u Hirošimi i Nagasakiju - zahtijevali upotrebu eufemizma kao umrtvljujućeg agensa. “Politički govor i pisanje”, napisao je on, “u velikoj su mjeri odbrana neodbranjivog”. Kao primjer, Orvel je naveo eufemističke termine “transfer stanovništva” i “ispravljanje granica”, koji se koriste za opisivanje prisilnog preseljenja miliona ljudi.

Orvel je takve eufemističke apsurde smatrao bolešću demokratije. “Kada gledate nekog umornog političarčića kako mehanički ponavlja poznate fraze”, napisao je, “često dobijete čudan osjećaj da pred vama nije živ čovjek već neka vrsta lutke”.

Do 1970-ih, mnogi pisci su dijelili Orvelovu zabrinutost zbog pogoršanja jezika u javnom prostoru. Iako je svijet nesumnjivo postao bolje mjesto u odnosu na 1940-e, rasprostranjenost eufemizama se povećala. Pol Džonson je ovaj trend okarakterisao kao “pokušaj dobronamjernih da ne povrijede osjećanja drugih”. Zašto smo, pitao sam se, postali tako osjetljivi?

Neodređenost jezika u javnom prostoru značajno je porasla u posljednjih nekoliko decenija. Uzmite u obzir, na primjer, cilj Kraljevskog društva umjetnosti da stvori “održiv, izbalansiran i regenerativan” svijet, ili posvećenost Iana Hogarta, šefa radne grupe za modeliranje Fondacije za vještačku inteligenciju pri Vladi Velike Britanije, da razvije “nijansiranu” politiku koja će “upravljati negativnim rizicima istovremeno štiteći prednost ove tehnologije.”

Takve izjave dovode do pitanja: da li se profesionalcima za javne komunikacije daju pripučnici sa pridjevima, skraćenicama i osnovnim frazama da bi onda oni konstruisali rečenice “nanizane kao djelovi montažnog kokošinjca”, kako je to opisao Orvel, ili jednostavno oponašaju ono što oni vide kao najbolju praksu u industriji?

U svom distopijskom romanu “1984”, Orvel istražuje kako manipulacija jezikom može da kontroliše misao, čime zatim “misaone zločine” čini nemogućim. Naravno, televizijski ekrani Velikog brata, nasljednici panoptikona Džeremija Bentama, predstavljaju tehnološki napredan oblik nadzora koji nagovještava današnje sveprisutne CCTV kamere.

Ali Orvelov najveći doprinos distopijskoj književnosti nije njegov prikaz društva pod nadzorom, već “Novogovor”: kada bi svi koristili samo riječi koje je odobrio Veliki brat, zakoni i kontrola postali bi suvišni.

Vinston Smit, protagonista romana, ima zadatak da ponovo napiše istoriju. Njegove dužnosti uključuju izmjene jučerašnjih vijesti kako bi bile u skladu sa najnovijim promjenama politike, uklanjanje zastarjelih natpisa, spomenika, spomen-obilježja... i spaljivanje starih knjiga. Istovremeno, njegov kolega Sajm odgovoran je za svakodnevno “uništavanje (stotina) riječi” ili za njihovo prevođenje na novogovor, jedini jezik “čiji je rječnik svake godine sve manji”. Kako Smit objašnjava: “Na kraju ćemo misaoni zločin učiniti doslovno nemogućim, jer neće biti riječi kojima bismo ga mogli izraziti”.

Orvel je smatrao da je pročišćavanje misli putem jezika obilježje totalitarizma. Ali kao što pokazuje “otkazivanje” ili sramoćenje pojedinaca zbog upotrebe “neprikladnog” jezika, čak ni demokratije nisu imune na takve prakse. U svom romanu “1985”, iz 1978, britanski pisac Entoni Bardžis je primijetio: “Ako ja, pisac, koristim riječi koje odaju čak i gramatičku diskriminaciju, u opasnosti sam od zakonske kazne”.

Iako veći dio današnje jezičke policije predstavlja namjeran pokušaj društvenog inženjeringa, ovo je samo dio priče. Ono sa čime se suočavamo nije državno generisani novogovor, već politički korektan rječnik koji je proizašao iz mehanizama same liberalne demokratije. Aleksis de Tokvil je, u knjizi “Demokratija u Americi”, upozorio na nekontrolisanu vlast većine u društvu koje je bez tradicionalnih ograničenja i posvećeno jednakosti. U tradicionalnim društvima, primijetio je on, “izmišlja se malo novih riječi jer se stvara malo novih stvari”. Nasuprot tome, demokratske zemlje prihvataju promjene radi samih sebe, što je karakteristika evidentna ne samo u njihovoj politici već i u njihovom jeziku.

Pored svega, Tokvil je primijetio da takva društva imaju tendenciju da dodjeljuju grandiozne naslove skromnim zanimanjima, primjenjuju tehnički žargon na svakodnevne predmete, mijenjaju značenja riječi tako da postanu dvosmislena i zamjenjuju idiomatske izraze apstraktnim. On kaže: “Radije bih da jezik postane odbojan zbog riječi pozajmljenih od Kineza, Tatara ili Hurona, nego da značenje riječi u našem jeziku postane nejasno”.

Za razliku od uglavnom homogenog američkog društva koje je Tokvil opisao, današnji jezički ekscesi nisu uzrokovani tiranijom većine. Umjesto toga, iniciraju ih manjine ili lobiji koji tvrde da govore u njihovo ime, tražeći “jednako priznanje” za svoje urođene ili izabrane identitete. Ova promjena nameće moralnu obavezu autsajderima da koriste jezik koji ne izaziva “mentalnu patnju” pripadnicima tih manjinskih grupa.

Demokratske vlade počinju da regulišu jezik kako bi spriječile da nevolja preraste u politički nered. Shodno tome, kategorija “zločin iz mržnje” uvedena je u zakonodavstvo.

Međutim, najveći problem sa današnjom demokratskom retorikom jeste njena tendencija da međunarodne odnose stavi u okvir moralnih termina, dijeleći svijet na “dobre” i “loše” zemlje. Iako ova dihotomija može podići moral, ona ometa napore da se postigne globalni mir. Kako je rekao britanski istoričar A.J.P. Tejlor: “Bizmark je vodio ‘neophodne ratove’ i ubio hiljade; idealisti dvadesetog vijeka vode “pravedne” ratove i ubijaju milione”.

Autor je član britanskog Doma lordova i profesor emeritus političke ekonomije na Univerzitetu Vorvik

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")