Zemlja očeva?

Valjda ljudima treba suditi po onome što rade i kako se ponašaju

6336 pregleda 2 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Marko Miljanov, Novak Milošev, Rade Tomov, sve su to odrednice, prezimena su u drugom planu, a važno je či(ji) si. Važno je bilo, presudno, ali nekad. Prošlo vrijeme.

Danas patronim zna da bude teret, naročito kad ti ga društvo natovari. Pisao je Lalić o tome, koliko je familija zbog grijeha ili optužbe na račun očeva, na račun imena, zauvijek napuštilo Crnu Goru. Svi zbog jednog. Zna taj patronim da bude za ponos, ali vrijeme je takvo da se za “očeve” kače svi, a kače se zlonamjerno.

Da nema te opsesije očevima i sinovima, ne bi bilo toliko abortusa u Crnoj Gori čim se sazna da je pol ženski.

Navodno je ovo vrijeme u kom vlada JMBG ili ono što ti piše na Instagram ili X profilu. Podgorica je grad nadimaka, koliko samo ima likova i toliko ih je bilo sa nadimkom Nino, Bato, Ado, Coa, Rai, Džoni, Đoma, Baka, Gile, Šabo, Cufo, Gaga, Dovla. Nisu ti nadimci građeni da prikriju prezimena i identiet, već da stvore novi, gradski, lokalni, da se oslone na nešto drugo, novu tradiciju. To je bilo otimanje od nasljeđa, nepristajanje, traženje novog puta, svog.

Jeste Crna Gora i dalje “zemlja očeva”, iako nije fora da kad se pređe granica počnu da ti psuju oca, a ne majku. Nije to slučajnost, to je pokazatelj, jer se psovkom ubada neuralgična tačka, a otac je sinonim za prezime.

O očevima pisao je Kiš, posvetio tome mnogo djela. Nije pisao o majci, da ne bi upao u patetiku. Dušan Kovačević u Profesionalcu tumači taj spor, a glumac Bata Stojković tu tezu u predstavi iznosi kao punchline: “Mi očevi uvek na vreme kažemo ono što ne treba, a ono što treba kažemo kasno, kasno!”.

Nekoliko puta na stranicama ART-a u ovoj kolumni pominjao sam značaj Sidranove knjige “Otkup sirove kože”. To je strašno djelo, važno, za nauk. Priča o čovjeku koji želi da pita što je dužan pa da konačno plati što treba i da ga ostave na mir(u). Kako li su tek bili žigosani sinovi golootočana, o tome se nije pričalo, ni pisalo, jer nije ni smjelo.

I užasno je kad god neko počne da sudi o ljudima na osnovu očeva. Po onoj “iver ne pada daleko od klade”, iako mnogi ne znaju ni što je iver ni što je klada, ali znaju da ubadaju, zabadaju nos, sude i potpiruju. Svi sinovi očeva iz DPS-a imaju pravo da budu sinovi, da budu svoji, sve dok ne počnu da se neljudski ponašaju. Čak i tad nisu sinovi očeva, nego ime i prezime koje se loše ponaša. Isto važi i za ostale partije, novu vlast i neku buduću.

Valjda ljudima treba suditi po onome što rade i kako se ponašaju. To je otkup sirove kože, to bi moralo biti pravilo i princip, jedini. Jer, ako je neko loš, nema opravdanja ni u prethodniku, niti se smije predviđati koliko će tek biti loš jer se “zna ko mu je otac”, te ne može biti drugačiji. Čak je i suprotna asocijacija teret, očekivati od nekoga da bude isti ili da prevaziđe oca, jer je “otac bio veliki a ti moraš biti još veći”.

Prozivati bilo koga, bez obzira da li je na vlasti ili nije, na osnovu očevog imena ili prezimena je nisko, pa makar to bilo i od šponde, s lukavom idejom da to bude pohvala. Na foru “nismo očekivali od tebe da budeš tako dobar, jer...”. Reče mi prijatelj dobar termin za to, “maženje koprivom”. Sve je to mimikrija.

Svako ima ime i prezime, ali prije svega ima jedan zadatak, da čini dobro. Ako čini loše, to treba gledati i potencirati. Tu se priča završava. Sva.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")