NEKO DRUGI

Bauk neofašizma

Opšti trend u Evropi danas je porast popularnosti krajnje desnice, a najgore u svemu je koketiranje uglađene građanske desnice, demohrišćanskih i centrističkih političkih aktera s ekstremnom, fašistoidnom desnicom

4353 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Rojters
Foto: Rojters

Europska unija će od 6. do 9. juna izaći na vrlo težak ispit, možda najteži u svojoj historiji. Tih će se dana u 27 zemalja članica EU održati izbori za Europski parlament, deseti po redu u historiji europskog ujedinjenja, otkada su 1979. održani prvi izbori za tu instituciju. Tada je to bio izazov europskim vladama koje su htjele zadržati kontrolu nad procesima europske integracije, ali su se pobornici „jače i uže integracije“ izborili da se Parlamentarna skupština Europske zajednice samoproglasi „Europskim parlamentom“. Mala revolucija, u ono vrijeme.

Ali sukobi između institucija Europske unije traju sve do današnjih dana. Vrlo slično stanju demokracije u svijetu, danas: zakonodavna vlast, kojoj se suprotstavlja izvršna vlast, mora se žestoko boriti da politička klasa, u egzekutivi, ne preuzme prerogative parlamenata.

Ove će godine građani Europske unije pohrliti na izbore, nadaju se eurooptimisti, koji tumače da je čaša napola puna, jer je Europski parlament ipak uspio da proširi svoje ovlasti u rovovskom ratu protiv Europske komisije, a naročito Europskog savjeta. Doista, Europski parlament je uspio za trajanja ovog mandata, od 2019. do 2024. da usvoji 450 zakona, uključujući i prvi zakon o umjetnoj inteligenciji, novi pakt o migracijama, zelenu agendu i da prisili Europsku komisiju da u najtežoj krizi, pandemiji kovida iz 2020, krene sa zajedničkom politikom nabavke vakcine, a zatim da usvoji i plan za „sljedeću generaciju EU“ od 750 milijardi eura. Impresivni rezultat, ovaj posljednji, koji je nekako vratio nadu da u Europskoj uniji ipak neće nadvladati „eurokracija“, već će europski građani imati neku korist od Unije, pošto su izblijedjeli početni ideali europskog ujedinjenja (a to su mir, blagostanje i solidarnost).

No euroskepticima je čaša ipak napola prazna – Europski parlament nije sasvim uspio da spriječi eurosklerozu, koja se ogleda u birokratizaciji europskih ustanova, nije uspio da spriječi korupciju u vlastitim redovima (korupcijska afera „Katargejt“ prisilila je na ostavku potpredsjednicu Europskog parlamenta Evu Kailli i hapšenje nekoliko europoslanika).

Prečica za Ukrajinu i Moldaviju

Ovo su i prvi izbori nakon Bregzita, koji se pokazao kao uspješna demagoško-propagandna kampanja protiv EU, zbog čega većina Britanaca žali sada kada počinju djelovati efekti tog razlaza sa EU.

A naravno, tu je i gaženje obećanja dato zemljama Zapadnog Balkana, još 2003. godine u Solunu, da zemlje tog područja imaju europsku perspektivu da što prije uđu u članstvo, što je završilo u frižideru Unije (zahvaljujući, prvenstveno, Njemcima i sjevernim članovima EU), i tek je rat u Ukrajini naveo EU da se vrati svojim (nerealiziranim) obećanjima nalazeći prečicu za Ukrajinu i Moldaviju. Uostalom, kao što je „eurokracija“, europska birokracija olako zaboravila obećanja iz sporazuma Minsk 2, iz 2014, po kojemu je Ukrajina morala dati autonomiju Donbasu, ili Briselski sporazum iz 2013, po kojemu je Kosovo moralo osnovati Zajednicu srpskih općina…

Dakle, izbori za novi sastav europarlamenta odvijaju se u znaku neizvršenih obećanja, iako je baš Parlament kritizirao Europsku komisiju za sijaset odličnih, ali neprovedenih zaključaka, rezolucija, odluka…

Birat će se 720 novih poslanika u izborima koji bi trebali biti nadmetanje na osnovu političkih programa – kakvu EU žele europski građani. Ali, nažalost, u mnogim zemljama to će i dalje biti natjecanje među nacionalnim političkim partijama, jer „europske partije“ još nisu zaživjele – ni programski, a ni funkcionalno – ispoljavaju se samo kada je u pitanju kandidatura: tako u Hrvatskoj nositelj liste Hrvatske demokratske zajednice bit će premijer Andrej Plenković, iako je jasno da on neće otići u Strazbur, već će radije ostati u zemlji kao premijer – ovo je ipak konkretna vlast, a vlast nije samo čast, već je i – mast.

Tako se u susjednoj nam zemlji, Italiji, kandidira na čelu liste hiperkonzervativne, neofašističke partije premijerka Dorđa Meloni za koju svi znaju da neće u Strazbur, već će umjesto nje otići drugi s liste. Time se dezavuira i značaj Europskog parlamenta i pomalo legalizira politički autoritarizam – autoriteti ličnosti političkih lidera, čime se, opet, zavaravaju glasači koji će glasati za vođe, a ne za izvođače političke volje građana – afrodizijak vlasti i moći je jači, kao što bi rekao Henri Kisindžer.

Rast krajnje desnice

Ali, opći kontekst tih izbora je izrazito nepovoljan. Osim niske izlaznosti koju možemo slobodno predvidjeti, jer općenito europski glasači misle da se to „dobroćudno čudovište“ od Europe (kako ju je svojevremeno okarakterizirao Hans Magnus Encensberger) odmetnulo i stvorilo europsku birokratsku kastu koja se samorazmnožava kao u procesu kariokineze. Opći trend u Europi danas je porast popularnosti krajnje desnice, bilo u obliku „neliberalnih demokracija“, bilo u liku ekstremno desnih, populističkih, suverenističkih pa i neofašističkih i neonacističkih političkih tvorbi. A najgore u svemu je koketiranje uglađene građanske desnice, demokršćanskih i centrističkih političkih aktera s tom ekstremnom, fašistoidnom desnicom.

Osim opće dezorijentiranosti građana koji su suočeni s političkom manipulacijom u raznim oblicima, od demagogije i hipokrizije političara, manipulacije javnim mnijenjem, endemijskom političkom korupcijom i, na kraju, i političkim nasiljem otvorene ili prikrivene prirode, na ishod europskih parlamentarnih izbora djelovat će i ovo opasno ratno stanje u Europi, nastalo ruskom agresijom na Ukrajinu. U ovom slučaju, Europska unija je zaboravila na svoj osnovni zadatak – boriti se i izboriti za mir, što znači svim silama spriječiti rat koji se pretvara u rat „po delegatskom sistemu“, kako ga je nazvao papa Franjo, po kojemu je rat u Ukrajini samo dio, komadić trećeg svjetskog rata. I umjesto da se Europska unija, dosljedno svom programskom opredjeljenju založi za trenutni prekid vatre i za diplomatsko rješenje ovog konflikta (ali kako otkrivaju sami Amerikanci u posljednjem broju časopisa Forin polisi, pregovori započeti u Turskoj prekinuti su američkom intervencijom i nagovaranjem ražalovanog političara s izgledom klauna Borisa Džonsona u martu 2022. da bi Ukrajina „nastavila rat do pobjede“, koje neće biti već, realistički, poraz za obje strane, i osim ogromnih ljudskih i materijalnih gubitaka donijeti siromaštvo ovoj i budućim generacijama ne samo u Ukrajini i Rusiji, već i u Europi).

Sve će se to, dakle, prelomiti ovoga juna na europskim izborima. Za građane su to velike dileme – kako voljeti Europu, ali plašiti se Brisela i njegove birokracije? Kako sanjati jedan ujedinjeni kontinent solidarnosti sa siromasima i slabima, a istovremeno tolerirati nacionaliste, suvereniste, populiste, neofašiste i neonaciste, kako težiti jedinstvenom tržištu a plašiti se financijskih špekulacija eurom kao zajedničkom valutom, kakve koristi ima od ukidanja granica među zemljama članicama, a istovremeno graditi novi berlinski zid prema migrantima i očajnicima koji traže životni spas bježeći od njihovih uništenih zemalja i nemogućnosti preživljavanja? Kako težiti miru, a povećavati rashode za naoružanje i dozvoljavati eskalaciju prema ratu u koji će biti uvučen cijeli kontinent? Kako se boriti za vladavinu ljudskih prava, kada se oni grubo gaze u masakru Palestinaca u Gazi i terorističkim napadima na nedužno, civilno stanovništvo Izraela?

Ko će voditi Evropu

Europska avantura je dugi popis kontradikcija i neodlučnosti, uz brojne pogrešne odluke i opredjeljenja. A na kraju, tu je i kadrovsko pitanje: tko će voditi Europu, koja bi se morala vratiti svom originalnom putu, s kojeg je skrenula? Pobjednici na izborima, ako to budu europski narodnjaci, odnosno Europska narodna partija, dat će automatski i predsjednika Europske komisije.

A po svoj prilici, kako sada izgleda, europski će narodnjaci sklopiti pakt s europskim konzervativcima, s desnicom, jer ipak neće imati, po predviđanjima, dovoljno glasova za premoćnu pobjedu. A deklarirani kandidat Europske narodne partije je dosadašnja predsjednica Komisije Ursula fon der Lajen, koja je između ostaloga na tapetu Kancelarije europskog javnog tužioca radi netransparentnih pregovora koje je vodila s farmaceutskom kompanijom Fajzer oko nabavke vakcine protiv kovida, koja je preplaćena za oko četiri milijarde eura.

A i dosadašnji predsjednik Europskog vijeća, Šarl Mišel, htio se kandidirati za to mjesto, ali su mu objasnili da bi prije toga morao dati ostavku na sadašnju poziciju.

Ako se uzmu u obzir sve te – velike i male – proturječnosti, hoćemo li se začuditi ako odaziv na europske izbore bude manji nego ikada? A hoće li Europa opet pronaći svoj put kroz Scile i Haribde političke scene, ostaje za vidjeti. Štefan Cvajg je, u predvečerje Drugog svjetskog rata, prije samoubojstva, retorički upitao sam sebe, više nego druge od kojih je znao da ne bi mogao dobiti odgovor: Quo vadis, Europa? (Kuda ideš, Europo?). Pitanje koje je opet dobilo na aktualnosti, nažalost.

(radar.rs)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")