ENIGMA RUSIJA

Krhko savezništvo Kine i Rusije

Rusija je nakon invazije na Ukrajinu postala visoko zavisna od Kine, pa je Putin imao velika očekivanja od nedavnog susreta sa Sijem. Postoje, međutim, jasna ograničenja po pitanju onoga što je Peking spreman da žrtvuje zarad Moskve

1847 pregleda 4 komentar(a)
Foto: Rojters
Foto: Rojters

U decembru 1949. Mao Cedung je doletio u Moskvu da bi se sastao s Josifom Staljinom. Vođi Narodne Republike Kine, stvorene tek nekoliko mjeseci ranije, bilo je veoma stalo da zajedno s vođom svjetskog proleterijata proslavi pobjedu komunizma u Kini i 71. rođendan sovjetskog lidera. Staljin, međutim, Maoa nije smatrao sebi ravnim. Kako su se vremena otad promijenila.

Staljinova perspektiva

Iz Staljinove perspektive, Mao je bio od koristi jer je doprinosio širenju komunizma u Aziji. Stoga su u februaru 1950. dvojica lidera potpisala kinesko-sovjetski Ugovor o prijateljstvu, savezništvu i uzajamnoj pomoći. Mao je želio više od toga - bezbjednosne garancije za slučaj napada Sjedinjenih Država i direktnu vojnu podršku - ali Staljin nije bio spreman da se na to obaveže. Po njegovom viđenju, Mao ne samo da je bio ispod njegovog nivoa - svega željni sused s iluzijom veličine - već mu je predstavljao i teret. Tješnje veze s Kinom, pribojavao se on, mogle su da ugroze ostvarene sovjetske uspjehe u Aziji i dovedu do američke intervencije.

Danas je kineski predsjednik Si Đinping taj koji s visine gleda na svog ruskog pandana, Vladimira Putina. Štaviše, Putinovo nedavno putovanje u Peking - njegov prvi odlazak u inostranstvo otkako je započeo peti predsjednički mandat - bilo je praktično odraz u ogledalu susreta koji su prije 75 godina imali Staljin i Mao.

Si je Putina na trgu Tjenanmen dočekao očekivano pompeznom ceremonijom. Kad se kolona vozila u kojoj je bio Putin zaustavila ispred Velike dvorane naroda, odjeknuo je zaglušujući topovski plotun. Orkestar Kineske narodnooslobodilačke armije nije izveo samo rusku himnu, već i Podmoskovske večeri, melodiju koju starije generacije Kineza obožavaju. Masa je klicala.

Sijev pogled sa visine

Tokom posjete se nije štedjelo na simbolizmu - ili propagandi. Osim obilježavanja 75. godišnjice diplomatskih odnosa, posjetom je označen i početak Kinesko-ruskih godina kulture, manifestacije tokom koje će biti organizovano 230 „kulturnih i umjetničkih“ događaja u velikom broju gradova u obje zemlje. Insistirajući na takvoj vrsti veza između dva naroda, Putin je Ruse i Kineze proglasio „braćom zauvijek“ - što je referenca na pjesmu komponovanu povodom Maove posjete Moskvi - tvrdeći da je to u Rusiji postala neka vrsta uzrečice.

Čak i za standarde kremaljskih propagandista ovakva tvrdnja nema veze s realnošću. Pomenuta pjesma je u Rusiji zapravo dugo služila za sprdnju, posebno s obzirom na učestale probleme u kinesko-ruskim odnosima, počev od kinesko-sovjetskog raskida. Neki bi možda rekli kako je Nikita Hruščov, moj pradjed, bio odgovoran za krah bilateralnih odnosa jer je 1956. proglasio raskid sa Staljinovom erom. Ali Staljin nikada nije bio lojalan saveznik Kine. Kao što je Hruščov znao da podsjeti, sovjetski diktator je 1951, kada je u Korejskom ratu dostignuta pat pozicija, na Maoa s nipodaštavanjem gledao kao na netalentovanog gerilca.

U svakom slučaju, Putin nije putovao u Peking samo zbog spektakla. Otkako je prije više od dvije godine pokrenuo invaziju na Ukrajinu, a Zapad na nju uzvratio dotad neviđenim obimom sankcija, Rusija je postala visoko zavisna od Kine. Stoga je, u trenutku kad je sletio u Peking, već bio spreman da Siju padne u zagrljaj.

Poput Staljina prije 75 godina, međutim, i Si ima izvjesne rezerve. Istina je da Kina ima neke koristi od Rusije. Kao što je konstatovao prilikom susreta, Si na bilateralne odnose s Rusijom gleda kao na „faktor u održavanju globalne strateške stabilnosti i demokratizacije međunarodnih odnosa“. Ovo pomaže da se objasni zašto su, kako je Putin ukazao, dvije zemlje otvorile „zamašan portfolio“ od 80 velikih investicionih projekata. Postoje, međutim, jasna ograničenja po pitanju onoga što je Kina spremna da žrtvuje zarad Rusije.

Počnimo od ekonomije. Posljednjih mjeseci Si je imao susrete s nizom zapadnih visokih zvaničnika, uključujući njemačkog kancelara Olafa Šolca, francuskog predsjednika Emanuela Makrona i američkog državnog sekretara Entonija Blinkena. Svi oni prenijeli su istu poruku: ako Kina nastavi da Rusiju snabdijeva materijalima i tehnologijama „dualne namjene“ (civilne i vojne, prim.) koji mogu doprinijeti njenim ratnim naporima, kineske firme će se suočiti sa sekundarnim sankcijama.

Si se potrudio da ostavi utisak nekoga ko se zbog ovoga nije uznemirio. Ali vjerovatno nije slučajnost da kineski izvoz u Rusiju opada, samo u martu za 14 odsto. Povrh toga, od početka godine Kina kontinuirano smanjuje direktne isporuke mašina, opreme (uključujući onu elektronsku), mehaničkih djelova i druge opreme Rusiji. S obzirom na to da je Kina glavni izvor ruskog uvoza - na njega je prošle godine otpalo oko 45 odsto ukupnog uvoza - ovo je ozbiljan razlog za zabrinutost Kremlja.

Bez punog savezništva

Ovome treba dodati i da Peking odugovlači s izgradnjom gasovoda Moć Sibira 2 kojim bi se ruski gas transportovao do Kine. Savršeno svjestan toga da je njegova posljednja, Si od Rusije očekuje da plati sve troškove izgradnje više milijardi dolara vrijednog gasovoda, i u isto vrijeme nastavi da Kinu snabdijeva energentima po drastično srezanim cijenama. Kina je ove godine plaćala samo 300 dolara za 1.000 kubnih metara gasa propuštenog kroz gasovod Moć Sibira 1, dok Evropa Turskoj za istu količinu gasa plaća 500 dolara.

Napredak u gradnji gasovoda Moć Sibira 2 od tolikog je značaja za Putina da je u Peking poveo i potpredsjednika vlade Aleksandra Novaka, odgovornog za energetska pitanja. Ali sve što je nakon sastanka s kineskim partnerima Novak mogao da ponudi bilo je uopšteno uvjeravanje da će ugovor biti potpisan „u bliskoj budućnosti“.

Reklo bi se da nije urodilo plodom ni Putinovo nastojanje da, poput Maoa, izdejstvuje puno vojno savezništvo, uključujući i obavezivanje na uzajamnu odbranu. Iako Kina s Rusijom održava zajedničke manevre, ona gleda da se pozicionira kao zagovornik „saradnje u kojoj svi dobijaju“, nasuprot „hladnoratovskom mentalitetu“ koji podrazumijeva podjelu svijeta na međusobno suprotstavljene blokove. Zašto bi Si dovodio u pitanje svoju poziciju neke vrste posrednika između Rusije i Zapada?

Si nije zainteresovan za zapodijevanje svađe, barem naizgled, dok Putinova agenda ništa osim svađa i ne sadrži. Budući da se interesi dvojice lidera tako dramatično razlikuju, nameće se pitanje da li su kinesko-ruski odnosi osuđeni na to da ponovo krahiraju. Možda bi Kina i Rusija zaista mogle da budu „braća zauvijek“.

Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku

(Project Syndicate, 2024; radar.rs)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")