Ima po svijetu, možda, ljepših gradova od Njujorka, ali zanimljivijih, ne.
Sve je ovđe reportaža.
…Prijatno je u bašti restorana “La Maganette”, na ćošku Treće avenije i Pedesete ulice, đe sam svojevremeno śedio s Dušanom Kosovićem i Živkom Nikolićem. Povrvio svijet; prolazi žistijan raznih fizionomija; svi nekud žure. I: kako mi jedaman reče Živko Nikolić, svako nosi svoju tajnu dolaska, kao u kakvom kaleidoskopu, smjenjuju se šare i svakojake boje. Svakome je još uvijek ostalo nešto od onoga što je sobom donio u svom zavičajnom brašnjeniku i to lagano krčmi.
Slavni crnogorski filmski reditelj Živko Nikolić došao je u Njujork đe je u drugačijoj kinematografiji morao krenuti ispočetka. Okusio iseljenički život. Ali, kazao mi je, nedostajala mu je Crna Gora, njegovo tematsko opredjeljenje; svijet crnih ubradača, odlazaka i povrataka… Osjećao se, u Njujorku, reče mi, kao vojvoda Draško u Mlecima. A svaki moj njujorški susret s njim, interesantan, neponovljiv.
- Ovdje je skupljena velika stvaralačka energija naših ljudi - veli Živko. - Na svakom koraku možete sresti velike stručnjake koji polako puštaju korijene u ovu zemlju. Tu su veoma cijenjeni, imaju dobre zarade, njihova djeca su već Amerikanci. Ponešto će sačuvati iz starog kraja…
Protutnja jedna žuja zažagrena lica.
- Kako se ova ujdurisala! - kliknu Plavljanin, moj stari znanac, višedecenijski Njujorčanin, Hasan Pupović. Onako visok, brkat; odvaja.
A Gusinjani i Plavljani, reklo bi se, preplavili Njujork. Vazda ufatni, umiju da se snađu; vrijedni. Od kancelarije u Bronksu pa do Kongresa, ima naših ljudi. Samo na području Njujorka živi blizu trista milionera iz Plava i Gusinja.
- Ima nas ovđe, doduše, raznih; jedan je totalno bateljen; zna da jede sa šest kašika - veli Hasan. - Svejedno što je moje dijete rođeno u Americi, ali ja hoću da je moje dijete Crnogorac! Ovaj narod ne smije da se zaboravi. To je greota. A omladina… To bi sve živo hrlilo tamo. Od moje Crne Gore tražim da brine o ovom narodu…
Sefedin Pupović već dugo ljekar u Njujorku; brat mu, Senadin, ljekar u Vojsci Crne Gore. A i sestra im, Indira, valjata! Diplomirala na Medicinskom fakultetu u Kragujevcu; dojezdila u Njujork.
- U početku nijesam znala engleski - priča mi Indira. - Rekla sam sebi: ili ću ga naučit', ili ću glavu prekinut'! Već poslije šest mjeseci čitala sam “Njujork tajms”. Sefedinovi i Nakini sinovi, Eldin i Almen, nedavno u Njujorku zavšili studije medicine...
- Ljelje nama za nas - voli da kaže Bajram Vukelj, iz gusinjskih Grebaja. - Da smo mudri i pametni, ne maniti! Govorili su moji stari Gusinjani, i od neprijatelja treba stvarati prijatelje…
Sa suprugom Nurkom živio u Kvinsu. Pričali mi da su svoju đecu, kad bi odlazili na posao, zaključavali; nijesu imali kome da ih ostave.
Stekli imetak i u Ulcinju, na početku Velike plaže, podigli trospratnu kuću.
- Mnogi nam se čude što smo napravili kuću u domovini - veli Nurka. - A ja njima kažem da je to moja Crna Gora. Tamo ću da gradim i kvit!… A kad sam došla u Njujork… da mi se bilo dočepati domovine!? Ali, malo-pomalo, navikne se. A nije lako… Tu kuću u Ulcinju od volje smo sagradili. Hoćemo da dolazimo tamo, da nam đeca ne zaborave staru domovinu…
Unučad im, u Americi, od sina Ibrahima i snahe Azre; Dijana među boljim đacima, a Esad najbolji učenik u svojoj školi.
Prošlo je tridesetsedam godina od mog prvog dolaska u moćni grad Njujork, za mnoge centar svijeta. Tog maja, davne 1980. boravio sam u Americi u sastavu delegacije Izvršnog vijeća Crne Gore kao izvještač “Pobjede”. Bila je to prva crnogorska zvanična delegacija koja je posjetila Ameriku ikada. Nizale su se zatim moje posjete američkom megapolisu, najčešće zbog izvještavanja s jubilarnih zasjedanja Ujedinjenih nacija, ali i susreta sa crnogorskim iseljenicima, kojima sam posvetio nekoliko svojih knjiga.
I: evo me poslije dužeg vremena u Njujorku, na udadbi Ginere, ćerke Šefkije Deljanina, koji je iz rodne Dolje, osamdesetih, došao u Ameriku. A svadba, što se veli, kazati se ne može! Divna; prepuna raspjevanih, razigranih, otmjenih i lijepih, mladih ljudi, potomaka naših iseljenika, rođenih uglavnom u Americi. Sve je teklo kao žubor bistre planinske rijeke; ređale se pjesme i igre crnogorske, albanske, muslimanske/bošnjačke, srpske…
Dakako, to su novi ljudi, odrasli i školovali se u Americi; našeg porijekla.
- Crnogorci su naročit narod! - veli mi Njujorčanka, Prof. dr Zorka Milić, rudareva kći, rođena u Americi...
A u petak, 28. jula, održaće se u Podgorici, Druga sjednica Savjeta za saradnju s iseljenicima, u prisustvu predstavnika crnogorske dijaspore sa svih kontinenata. Razmatraće se pitanja od interesa za crnogorske iseljenike, a predsjednici svih odbora Savjeta podnijeće izvještaje o svom radu. Biće to, očigledno, svojevrstan “samit”, na kome će se, pored ostalog, utvrditi dalji pravci saradnje. Jer: diljem svijeta, s novim generacijama, već postoje gotovo dvije Crne Gore.
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
