Britanija će dobiti novu laburističku vladu a njen klasni sastav radikalno će se razlikovati od prethodne. Prema našoj analizi laburističkog kabineta u sjenci, otprilike 46% vjerovatnih članova vlade Kira Starmera odgajili su roditelji koji su radili poslove „radničke klase“. Ova cifra je znatno iznad prosječnog udjela radnika u opštoj populaciji i u oštroj je suprotnosti sa 7% odlazećih članova konzervativne vlade koji potiču iz radničke klase.
Osim toga, u odlazećoj konzervativnoj vladi premijera Rišija Sunaka, 69% članova je pohađalo privatne škole (barem neko vrijeme), dok je u pretpostavljenom Starmerovom kabinetu taj procenat 17. Ovo je mnogo niže od čak i prethodnih kabineta laburista. Oko 32% prvog kabineta Tonija Blera imalo je završene privatne škole, a to možemo uporediti sa 35% iz kabineta Harolda Vilsona i 25% ministara Klementa Atlija. U UK kao cjelini, otprilike 10% stanovništva je, barem jednom, pohađalo privatno škole.
Starmer je personifikacija ovog zaokreta. Kao sin mehaničara, tokom predizborne kampanje stalno je pričao o svojim radničkim korijenima. „Ponekad nismo mogli da platimo svoje račune na vrijeme... pa znam kako je,“ objasnio je tokom prve debate sa Sunakom.
Promjene u klasnom profilu vlade mogu imati ozbiljne političke posljedice. U novoj knjizi Born to Rule: The Making and Remaking of the British Elite, koristimo podatke iz istraživanja u kojem je ispitano više od 3.000 ljudi iz Who's Who (dugovječnog britanskog izdanja koje sadrži imena „poznatih i uticajnih ljudi”) da bismo pokazali da članovi britanske elite koji potiču iz radničke klase imaju tendenciju da politički i socijalno naginju ljevici. Oni će najvjerovatnije podržati veće poreze za bogate, govoriti o potrebi borbe protiv siromaštva i misliti da je Velika Britanija rasistička zemlja.
Klasno porijeklo ne utiče samo na latentne stavove. Analizirali smo sve odluke koje je ikada donio Vrhovni sud Ujedinjenog Kraljevstva i otkrili da su odluke sudija koji su dolazili iz viših slojeva društva imale tendenciju da favorizuju desnicu (na primjer, ograničavanje nadležnosti države ili podrška velikom biznisu). Skrivena uloga porodičnog porijekla za političare može biti još važnija. Intervjuisali smo poslanike laburista koji su odrasli u radničkim porodicama i otkrili da korijeni njihovog političkog identiteta leže u iskustvima iz djetinjstva koja su oblikovali ljevičarski roditelji, bake, djedovi i komšije.
Znaci da će klasni sastav Starmerove vlade uticati na njenu politiku već su vidljivi. Na primjer, budući premijer ostaje čvrsto privržen ideji da se povećaju porezi na privatne škole i eliminišu poreske olakšice za „nerezidente“ (odnosno ljude koji žive u UK, ali navode drugu zemlju kao mjesto stalnog boravka). Laburističke vlade u prošlosti nisu uspjele da riješe ta dva pitanja.
To ipak ne znači da će nova vlast pokrenuti klasni rat. Iako se političari često mijenjaju, elita ostaje ista mnogo duže. Da bi bilo šta uradili, Starmer i druge ključne laburističke ličnosti iz radničke klase (kao što su zamjenica lidera stranke Anđela Rejner i sekretar za zdravstvo iz vlade u sjenci, Ves Striting) moraće da rade sa elitama u državnoj službi, poslovnom svijetu i van njega, a koji mogu imati drugačije klasno porijeklo.
Osim toga, naše istraživanje pokazuje da su tokom prošlog vijeka pripadnici privilegovanih slojeva društva bili nesrazmjerno zastupljeni među britanskom elitom, odnosno među onima koji su uključeni u Who's Who. Od 1890-ih, ako ste dolazili iz gornjih 1% raspodjele bogatstva u zemlji, šanse da uđete u sastav britanske elite bile su 20 puta veće nego kod vaših vršnjaka.
Iako je komparativna snaga diplomaca iz devet najelitnijih privatnih škola u zemlji (grupa Klarendonskih škola, uključujući Iton, Harou i Vinčester) značajno opala, i dalje je vjerovatnoća da će se oni pridružiti britanskoj eliti 52 puta veća od onih koji su išli u druge škole. Ovaj visok nivo klasne reprodukcije veoma je značajan jer je elitama privilegovanog porijekla svojstvena sklonost desnoj politici, oblikovanoj prema njihovim životnim iskustvima.
Laburistička partija već duže vrijeme pokušava da riješi ovaj problem. Bler je aktivno pokušavao da dobije podršku Ruperta Mardoka, a Starmer je potrošio mnogo svoje energije obezbjeđujući podršku britanskih poslovnih lidera. Dao je veliku važnost pismima podrške koja su potpisivali rukovodioci kompanija, pa čak i namamio milijardera koji je ranije donirao novac Konzervativnoj partiji.
Vrijedi napomenuti da je, prema našim podacima, veća vjerovatnoća da će korporativni rukovodioci biti ekonomski i kulturno konzervativni - favorizuju niže poreze i manje javnih investicija, i zagovaraju reakcionarnije poglede na rasu i nasljeđe kolonijalizma. Cijena dobijanja podrške ove korporativne elite, stoga, mogla bi biti promjena kursa po brojnim pitanjima.
Osim toga, među laburistima ima onih koji simpatišu britansku korporativnu elitu jer su i sami bogati ljudi. Klasno porijeklo može uticati na političku pripadnost, ali ovaj uticaj takođe zavisi i od trenutnog nivoa bogatstva. Naši podaci pokazuju da su bogate elite radničkog porijekla obično konzervativnije od elite sa istim porijeklom koja je stekla manje bogatstva.
Nemamo detaljne podatke o ekonomskom položaju novih članova vlade, ali znamo da su mnogi od njih imali uspješne karijere prije nego što su ušli u politiku. Malo njih se probilo zahvaljujući radu u sindikalnom pokretu ili dugoj karijeri radnika. Dobro plaćeni profesionalci koji potiču iz radničke klase su kombinacija koja može proizvesti vrlo nepredvidljive forme.
Kao što naša analiza pokazuje, mnogi laburistički političari mogu imati latentnu želju da se bore sa klasnom nejednakošću. Međutim, ovi će poslanici biti rastrzani između: dugogodišnjeg osjećaja nepravde, kojeg su iskusili kao djeca; realnih ekonomskih prednosti koje danas imaju; šire političke situacije u kojoj moraju djelovati. Kakva god da su osjećanja laburističkih lidera, oni na kraju mogu potisnuti uticaj svog radničkog porijekla. S obzirom na to da se laburisti vraćaju na vlast nakon skoro 15 godina zaborava, klasa će naravno biti od posebne važnosti čak i ako ne bude klasnog rata.
A. Reeves je profesor sociologije i socijalne politike na Univerzitetu u Oksfordu;
Sam Friedman je profesor sociologije na Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
