Ima nešto epistolarno u ovim danima... Koliko god da će starinsko, klasično pismo ustupati mjesto drugim formama, prepiska kao fenomen (u bilo kojem „agregatnom stanju“) uvijek će imati svoj eros. Uvid u pismo, prepisku, komunikaciju, nudi jednu vrstu iluzije tekstualnog voajerizma... A cinično, postmoderno i postkonzumerističko društvo počiva na draženju raznih vrsta voajerizama kod ljudi.
Prepiske advokata u jednom sudskom procesu, pa jedna tajanstvena prepiska sa istorijskim pretenzijama i, na koncu, jedna prepiska koja je - spasila stvar.
Sms prepiska advokata postala je proteklih dana vrlo zastupljen prozni žanr u crnogorskim medijima. Ako cijeli proces ne počiva na nečemu ozbiljnijem od advokatskih sms poruka biće to sprdnja da se prepričava...
Vijesti su prenijele tekst Dragoslava Mihailovića objavljen u Nedeljniku o jednom (nestalom? zagubljenom? nenapisanom?) pismu koje sadrži opisanu jednu situaciju i jednu životnu dilemu, a koja, u interpretaciji pisca „Petrijinog venca“ teško optužuje Milovana Đilasa za golootočko iživljavanje nad sužnjima. Izazvalo je to pismo - iako ta priča tinja već gotovo dvadeset godina - silnu buku. Ali, moram reći da iz objašnjenja Mihailovića nije sasvim jasno da li Đilasu više zamjera djelovanje ili porijeklo. U jednoj od reakcija neko je priupitao Mihailovića zašto sve to nije pitao Đilasa lično, već je, u doba ocvale SFRJ rado sjedio u književno-disidentskom krugovima oko Đilasa, a navodno mu je pisac „Nove klase“ pronašao ozbiljnog američkog izdavača... Ukoliko je sve to tačno - baca unekoliko sjenku na strast Mihailovićevu povodom Đilasa, makar onoliko koliko usputne i neobavezne opservacije nekome mogu zaličiti na prave dijagnoze...
Ipak, najvažnija prepiska nedjelje bila je prepiska sa „prijateljskim zemljama“: avioni iz Ukrajine, Bugarske, Švajcarske, Izraela, Hrvatske pomogli su da se prituli vatra koja je ovih dana harala Crnom Gorom. I sve je to lijepo. Ali, ne vjerujem da priča o pojedinačnom požrvtovanju i predanosti naših vatrogasaca (svaka čast, gospodo) ili međunarodnoj pomoći (hvala do neba) treba da skloni fokus sa glavne priče iz vizure jednog ozbiljnog društva. Da brojne službe i ljudi - oni su uvijek uzrok svemu - rade svoj posao kako treba ne vjerujem da bi se ovaj vatreni refren ponavljao tako uporno, iz godine u godinu.
Medijska histerija povodom suđenja vijeka - a koje zapravo još nije ni počelo - djeluje... A ta dejstva nisu nimalo naivna. I mogu se vidjeti, bukvalno na svakom koraku.
Gospođa koja nervozno čeka taksi, pa sam joj voljen prepustiti prvijenstvo - objašnjava mi, uvjereno, da sve ovo rade „redari Demokratskog fronta“?! Ne stigoh da je priupitam - pa zašto pale opštine u kojima su na vlasti, ali, ne sumnjam da bi imala odgovor i na to pitanje. Kad vam jedan „odgovor“ kvrcne i glavi - onda imate odgovore na sve. Desilo se to u međuvremenu - evoluirao je jedan tip građanina-zombija - koji vjeruje u sve što čuje. Što je stvar nevjerovatnija i gluplja, njemu je slađa i privlačnija. To je jedna od posljedica dugotrajnog dejstva ovakve vlasti.
Sve će se dakle završiti na mantri o „unutrašnjem neprijatelju“. Kako je taj nasljedni komunistički gen svuda jednako pokazao žilavost... Sva nezrela društva, sva društva u kojima dominira zatvoreni um, većinu problema rješavaju na taj način - starom komunističkom poštapalicom o unutrašnjem neprijatelju. Moguće da je problem Crne Gore u sljdećem - pored ovakvih „unutrašnjih prijatelja“ njoj neprijatelji i ne trebaju.
A tek prepiska Rektorke i Vlade: to treba ispratiti. Slutim potencijal dostojan “Opasnih veza”...
Bonus video:
