Lijepo je da je Praznik podsjetio, makar prigodnim intonacijama, na antifašizam kao duhovni temelj (i opšteprihvatljiv okvir) današnje Crne Gore, budući da je taj i takav temelj čini pripadajućom evropskom duhu i Evropi.
Antifašizam se, bojim se, u današnoj Crnoj Gori dobrim dijelom doživljava kao puka retorika: to je pristojno reći, pa treba reći...
Nije antifašizam potvrda koju uzmete na šalteru i mirni ste godinu dana. Antifašizam se dokazuje (sebi samome, to je najvažnije) na svakom koraku. To je stanje duha koje nikada ne možete poslati na odmor.
Na balkanskim prostorima antifašizam je bio ključna podrška modernističkoj mobilizaciji. Zato smo tada bili najbliži svijetu. Što god danas na tu temu pričali kolonijalni namjesnici po nekadašnjim YU republikama.
Uz čitav praznični val antifašističke i evropske retorike, još je luđe djelovala informacija o jednoj spomen ploči koja je, koliko sam shvatio, svečano otvorena (puštena u pogon) na Petrovdan, 12. jula.
Što će Puniša Račić u današnjoj Crnoj Gori? Ko je zvao tu utvaru najmračnije istorije? Porazna je, i to na nekoliko načina, činjenica da je, prije neki dan, postavljena spomen-ploča Puniši Račiću. Čime je zadužio potomstvo i rod?
Ubistvom u narodnoj skupštini, jedinstvenim događajem u istoriji evropskog parlamentarizma. Naime, 20. juna 1928. godine u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS, u toku zasijedanja, poslanik (vladajuće, naravno: Crnogorac lakše poteže kad je vlast) Radikalne stranke P. Račić ubio je tri poslanika opozicione Hrvatske seljačke stranke, uključujući i Stjepana Radića, popularnog vođu HSS. Teške riječi su počele, pazite, kada je vlast optužila opozicionare za veleizdaju, a ovi njih, kudikamo utemeljenije, za - korupciju. Zvuči poznato? Riječ, po riječ, pa metak po metak - trojica ubijenih.
Dakle, moram priznati da i dalje ne razumijem čime je ovaj čovjek zaslužio spomen ploču? Stvari su jednostavne - podizanju takvih obilježja značenje uvijek daju oni koji spomenik podižu. Što se hoće reći ovakvim činom? Zar je moguće relativizovati takvo nedjelo?
Zar nije jasno da je čovjek ordinarni nasilnik, ubica - koji za račun vlasti eliminiše žestoke kritičare te iste vlasti. (Možda je u ovome razlog što se vladajuća partija „pravi luda“. Mora da je njima, onako, najintimnije, Puniša „kraljjj... e viđi, i meni dođe ponekad...“)
Bojim se da je ovo loša poruka iz kojeg god ugla gledali. Ili u današnjoj Crnoj Gori postoji svijest za koju je činjenica da je poslanik Račić ubijao Hrvate već dovoljna preporuka za spomen obilježje?
U svakom slučaju, spomen ploča posvećena masovnom ubici iz parlamenta jeste bizarna već sama po sebi. Ali, još je bizarnija država u kojoj je to moguće.
Uzgred, taj događaj, kao i ubistvio kraljevskog para iz 1903. presudno su oblikovali evropsko javno mnjenje u pravcu smještanja Srbije u zonu egzotičnih predrasuda. Ta slika je i do danas u priličnoj mjeri negativna. U tom pregnuću stvaranja loše slike o Balkancima, konkretno Srbima, Puniša Račić je izveo pionirske i do danas neprevaziđene radove.
Na koncu, ako čovjek, kao građanin, mimo svih drugih ideoloških, nacionalnih i inih konotacija, jednostavno ne želi da u svojoj državi naiđe na spomen ploču masovnom ubici, kome da se obrati? Ova vlast uvijek kalkuliše i ne umije da misli principijelno, tako da oni svakako nisu prava adresa. Postoje li neki NATO standardi i po ovom pitanju?
Prije neku godinu u Novom Pazaru je postavljena spomen ploča jednom od lokalnih fašističkih prvaka iz Drugog svjetskog rata. Sramnog kvislinškog generala Milana Nedića u Beogradu rehabilituju, u Zagrebu se uklanja ime najvećeg Hrvata XX vijeka sa trgova...
Uopšte uzev, u regionu - antifašizam cvjeta...
Bonus video:
