Naravno da sam potpisao... Kada me je inicijator cijele priče o posthumnom nagrađivanju Zogovića Njegoševom nagradom koja mu svojevremeno nije dodijeljena iz nedostojnih razloga (politička nepodobnost), pisac Miraš Martinović (koji tako istrajno i pažljivo njeguje sjećanje na Zogovića i njegovo djelo, a što čitaoci Arta zasigurno dobro znaju), upitao, odmah sam pristao. I nisam pitao ko će još potpisati i čije će se sve ime tu naći - jer, to me ne zanima. Ne formiram mišljenje o stvarima na osnovu efemerija... Zbog efemerija (vanknjiževni razlozi, pizma, nepodobnost) Zogović i nije dobio nagradu onda kada je trebalo.
Knjiga „Knjažeska kancelarija“ Radovana Zogovića, (1976), recimo, u onom ciklusu kada je nagrađen Davičo („Reči na delu“) nije mogla dalje od užeg izbora za novog laureata Njegoševe nagrade, najvećeg priznanja u SFRJ.
„Knjažeska kancelarija“ je velika, ali, na žalost, i jedna od onih (nepravedno) skrajnutih knjiga. Pjesnik Zogović je tu nevjerovatno vješt, razigran, povremeno i ciničan. Vidite pjesnika koji je dosegao najskrivenije tajne zanata. Jedan istorijski, stvarnosni milje, pretvara se u pozornicu za poigravanje: Beograd i Srbija Miloša Obrenovića sa cijelom svitom pratećih likova, kroz detalje spisa iz „knjažeske kancelarije“ otvaraju prostor za dekodiranja i učitavanja. Kao pjesnička verzija Gojinih surovih crteža-svjedočenja o jednom vremenu. Razobličavanje moći. I nepismenog Vladara.
U jednom ciklusu pjesma, kasnije, Zogović je na sličan način, polazeći od dokumentarnih impusla, napravio poetski spektakl od Njegoševog puta u Veneciju. Njegova „Knjažeska kancelarija“ i književni postupak koji je u toj knjizi konstituisan su nešto što zaslužuje pažnju današnjih mladih naučnika, filologa, književnih kritičara. Ali, malo je vjerovatno da diletanti koji vode današnju književnu scenu i politiku u Crnoj Gori toga mogu biti svjesni. Jer njihovo obrazovanje više potiče od anegdota koje su slušali o velikim piscima, nego li od čitanja.
Iz današnje vizure je jasno, čak iako zvuči surovo: za Zogovićevu poeziju i za njegovu književnost spasonosan je njegov „politički pad“. Iz one tačke u kojoj se on pjesnički nalazio 1948. moglo se dalje samo u veću buku i (pravedni) bijes. Godine kućnog pritvora pretvorile su ga u velikog pjesnika sveobuhvatne opservacije sebe, lucidnih rješenja i nove sintakse. Zato što je sklonjen sa „poprišta“ mogao je da otkriva kontinent „ličnoga“. I da „artikuliše riječ“ kao niko prije njega na ovom jeziku. Te dvije knjige iz 1965. i 1971, („Artikulisana riječ“ i „Lično, sasvim lično“, uz nenadmašnog Ali Binaka) kruna su njegovog pjevanja, dvoknjižje-bravura, moćno ukazanje „novog“, najboljeg Zogovića. Malo je pjesnika koji su prema jeziku iskazivali tu vrstu odanosti i posvećenosti.
Naravno, danas su propozicije Njegoševe nagrade takve (nagrađuje se konkretna knjiga objavljena u dvogodišnjem periodu), da je teško izaći u susret ovakvoj inicijativi osim na način što bi se Zogoviću posthumno dodijelila Njegoševa nagrada (poput onog Zagubljenog Bukera u Britaniji) kao presedan, odnosno zasebna nagrada, nezavisno od, nazovimo to tako, „redovne“ nagrade. Izvjesno, ovakva pitanja nadilaze ingerencije jednog žirija i o tome bi se morao izjasniti osnivač nagrade. (A bilo bi nepravedno i prema velikom romanu Slobodana Šnajdera „Doba mjedi“ koji je ubjedljivo obilježio protekli period.)
S nagradom, ili bez nagrade, Zogović je - veliki pjesnik. Jer, nema te nagrade koja može nekoga zaista napraviti dobrim piscem (što god o tome mislili književni diletanti) - na tom poslu čovjek je uvijek sam. Kao što nema te političke diskvalifikacije ili ideološke nepodobnposti koja pravog pisca može - ućutkati. Svojim životom i stihovima Zogović nam je to dokazao.
Bonus video:
