STAV

Pravda

Da li neko u državi u kojoj živimo može da zamisli pravdu u kojoj bi u isto vrijeme dostojanstvo bilo sačuvano gospodi Medojeviću, Rodiću i Katniću. Odgovor na ovo pitanje je veliki problem Crne Gore.
0 komentar(a)
Nebojša Medojević, Foto: Luka Zeković
Nebojša Medojević, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 05.07.2017. 07:49h

Osjećaj za pravdu tjera na najuzvišenija djela. Kada bude obesmišljena, cijelo društvo tone u besmisao koji se manifestuje kroz apatiju. Njeno izvršenje oplemenjuje, a ustanovljavanje prakse nepravde je najsnažniji poziv na pobunu za koju niko ne zna gdje može završiti. Postanemo li ravnodušni na osjećaj za pravdu, ostaće nam batrganje u živom blatu najprizemnijih ličnih interesa.

Gotovo uvijek je zahvalnije pisati i govoriti na idejnoj ravni ili na nivou principa, ali je nekada nužno biti sasvim konkretan. Slučajevi Medojević i Rodić predstavljaju paradigmu negativne utopije koja nam se može ponuditi: svako je kriv dok ne dokaže suprotno. Ne pronalazim način da drugačije opišem situaciju kada „navrat-nanos“ pod prijetnjom hapšenja poslaniku oduzimate pravo da se zaštiti imunitetom jer je, kako optužnica kaže, „prao pare“, i kada za, valjda, pokušaj podmićivanja u medijskom spektaklu optužite nekog ko je bio „viđen“ za prvog čovjeka cijelog Tužilaštva? Na perceptivnoj ravni, kada se javnosti serviraju činjenice ovako, to je izrečena krivica a da postupak nije ni počeo. Može sudija odbaciti takvu optužnicu, može sud osloboditi formalnom presudom i jednog i drugog, ali ostaje doživljaj da je poslanik nešto "muljao", a advokat nekog potkupljivao, pa je eto, da bi bio mir u kući sve to gurnuto pod tepih. Nikako ne smijemo zaboraviti da pored suda u kojem su sudije, tužioci, advokati... postoji i sud javnosti čija odluka (ponekad i posljedice) može biti teža od one koju izrekne prvi sud. Zato su takvi slučajevi toliko osjetljivi i zato se, ako ima osnovane sumnje, oni ne bi smjeli predstavljati, a da li bi se smjeli voditi na ovaj način treba ostaviti istinskoj pravnoj struci da donese sud.

Da podsjetimo da institut imuniteta poslanika postoji, između ostalog, da bi građanin koji nema moć da iznese neprijatnu istinu ili sumnju u „vladajuću istinu“, nju saopštio poslaniku kojem vjeruje da je ovaj može izreći bez bojazni da će za to ići u zatvor. Kada se iz bilo kog razloga i iz ma kog obrazloženja ma kojem poslaniku oduzme imunitet građanin ima manje prilike da ostvari svoje pravo i manje slobode da govori, i još važnije, mogućnosti da se bori za njih. Tretirati poslanika kao običnog kriminalca zbog bilo kog stava, čak i kad nije u pravu, je ne samo pogrešno, već i besmisleno, jer je on tu da sam procjenjuje šta je smisleno a šta ne da iznosi u javnost. Validnost svoje procjene će saznati na izborima.

Isto tako, advokat koji brani najkompleksnije slučajeve u zemlji se više neće njima moći posvetiti najvećom mogućom pažnjom jer sada mora braniti prvo sebe (bez obzira da li je kriv ili ne) da bi mogao braniti drugog. Time se zakida puno pravo onima kojima je potrebna odbrana (bez obzira da li su krivi ili ne) koju će baš taj advokat nositi. To su posljedice optužnice koja se podnosi protiv advokata, zato se ona uvijek posebno pažljivo mora izmjeriti.

Moram da priznam da mi subjektivni osjećaj teško dozvoljava da zamislim poslanika Medojevića da trpa u ruke (svoje ili tuđe, svejedno) eure ili dolare koje je prethodno „oprao“, čineći upravo ono protiv čega se snažno i javno borio sada već decenijama unazad. Jednako mi je tesko da vidim sliku u kojoj gospodin Rodić sebi dopušta da uradi nešto što bi ga kompromitovalo u godinama kada kao advokat najviše može da pruži. No, to je moj subjektivni osjećaj, ali pod čijim sam snažnim utiskom. Na sudu je da utvrdi šta je istina.

Specijalni državni tuzilac je neizostavni dio ove priče jer je on taj koji pokreće optužbe pa bi valjalo biti pravedan i sagledati njegov ugao. On radi ono sto vjeruje da je ispravno. Ipak, valjalo bi da razmisli da li je moguće da mu je neko natuknuo da na ovaj način spašava državu. Ko bi god to mogao biti grubo bi se poigrao sa istinom.

Pravedno je prema gospodinu Katniću da bude saopšteno da je izvjesno neko podlo manipulisao potrebom čovjeka da čini velike stvari za "koje će se vile grabit o vjekove da mu v'jence dostojne sapletu".

Ovdje je važno razmotriti pitanje da li neko u državi u kojoj živimo može da zamisli pravdu u kojoj bi u isto vrijeme dostojanstvo bilo sačuvano gospodi Medojeviću, Rodiću i Katniću. Odgovor na ovo pitanje je veliki problem Crne Gore.

Moguće je da nas taj odgovor toliko muči jer kao društvo nismo sazreli da i priznanje greške tretiramo kao prvi korak u pravcu kojem bi valjalo stremiti, dok bi tom logikom pokajanje bilo početak istinskog podviga. Trenutak istinskog kajanja početak je blagoslovenog puta na kome je pokajnik etički kudikamo superiorniji od onog koji ga i nakon pokajanja kamenom sadistički gađa. "Pravednici" koji progone čak i kada je račun krivca namiren su najveći kočničari uspostavljanju pune pravde. Oni šalju dvije vrlo opasne poruke: (i) priznanje greške se ne isplati i (ii) konstrukciju da oni posjeduju monopol nad pravdom i istinom. Oni govore kad je dosta, ako ikad bude. A nad obije kategorije monopol jednostavno nije moguć. Pravda i istina, a uz njih i sloboda budu jednako dostupni i najgorem i najboljem, oni biraju da li će ići ka njoj. Jedini sudija je vrijeme - ne bilo koji pojedinac koji je za sebe umislio da je „bezgrešan“ i da mu pripada pravo „djelitelja moralnih pouka“.

Uočiti ovaj problem je bitno da bismo odmotali procese u koje se zaplićemo gotovo dva puna stoljeća, od kada je u XIX vijeku jedna porodica drugoj oduzela sav politički uticaj i sve što u Crnoj Gori ide uz to.

Taj rebus koji je tada iscrtan mi do danas ne možemo pročitati, a nužno je da bismo se bavili unucima, a ne đedovima. Oni mirno počivaju jedni pored drugih u zemlji kojoj ne dozvoljavamo da njihovim unucima pruži prilike koje bi mogla.

Kada jednom prestanemo da djeci ostavljamo nove slojeve razarajućih podjela možda prvi put u gotovo dva vijeka jedna generacija pokaže pravednost prema onoj narednoj ne osuđujući je, bez njenog prisustva, na vječitu šizmu.

srdjanperic.wordpress.com