Nema boljeg svjedoka prolaznosti ovozemaljske slave od nekoliko odjevnih predmeta čuvenog pokojnika. Odijelo bez Branka. Ogrnut jezikom, Miljković je bolje opremljen za neizvjesno putovanje u vječnost
U Niš sam se tog jutra zaputio autobusom iz Leskovca. Tačno pola sata vožnje. Suva planina i polja ispod nje su pod snijegom. U samom gradu padavine se kolebaju između susnježice i kiše. Decembar se trudi da sivilom ubije svaku volju ljudi da izađu na ulicu. Kratak je put od Niške autobuske stanice, pored pijace i Stambol kapije, mostom preko Nišave i lijevo do Gradske kuće. U njoj danas imam posla, ali o tome kasnije.
U Niš sam umio da dođem i tek onako. U neku kafanu. Od slavnog „Mraka“, preko „Orača“, „Gusara“, „Malog podruma“, „Roštiljka“, „Izvora“. Više su mi se svidjele klasične kafane od fensi mjesta kao što su „Pleasure“, „Meze“ ili „Stambolijski“. Dakle, upisao sam se u gastronomsku mapu mnogo prije nego što će, sticajem okolnosti, moje ime da se upiše u kulturnu mapu grada.
Išao sam u Niš po svim vremenskim prilikama. Ljeti na koncert Vlatka Stefanovskog ili u pab na obali Nišave na pivo. Zimi uglavnom u Kazandžijsko sokače ili u neku toplu, zadimljenu odaju na kuvanu rakiju. Tako da grad ne mogu više da smatram uzbudljivom, stranom teritorijom. Blizak mi je, a ipak nije moj.
Ovaj put je povod poseban.
NA KAFI SA GORANOM
Pjesnik Goran Stanković je uz dvojicu književnih kritičara bio u žiriju koji mi je u maju ove godine dodijelio književnu nagradu „Branko Miljković“. Goran je moj današnji domaćin. Dogovorili smo da se nađemo pred Gradskom kućom. Upoznajemo se i krećemo do obližnjeg kafića na produženu sa mlijekom. Do dodjele, tačno u podne, ima još skoro sat vremena. Goran je tih, umjeren čovjek. On je istu nagradu dobio još 1999. Dogovaramo se o tehničkim detaljima. Onda mi priča o niškom Jupiteru, koji je izronio sa dna Nišave 1938.
Gradske hronike su zabilježile da je bager sodadžije Vladimira Domazeta sa dna Nišave izvadio grudvu pijeska iz koje su virili – udovi. Očišćena od pijeska, na dlanovima gazde je tamnim sjajem bljesnula figura Jupitera na prestolu. Crnu starorimsku figuru gazdina žena nije primala u kuću, pa je provelo noć u šupi Domazetovih. Sodadžijin komšija i advokat mu je sjutradan dao savjet da ne stavlja vrhovno rimsko božanstvo do svoje ikone – ako je dobar hrišćanin – i da ga pokloni muzeju. Tako se sodadžija otarasio Jupitera, a niški Muzej je dobio jedan od svojih najvrednijih eksponata. Priča je već opšte dobro, anegdotalni stub lokalnog identiteta. Zabilježio ju je niški pisac Vidosav Petrović, zajedno sa ostalim „Niškim anegdotama XIX i XX veka“.
Zapravo je taj čovjek vjerovatno na neki način spojio niškog Jupitera i pjesnika Branka Miljkovića, jer je Vidosav ostavio zapise „Sećanja na Branka Miljkovića“, knjigu koja je objavljena davne 1988. – tačno pola vijeka od trenutka kada bager oslobodio Jupitera mračnog pješčanog sna.
Posljednjih mjeseci Niš se bavio postizbornim porođajnim trudovima koji su se izgleda privremeno riješili formiranjem gradske vlasti uz pomoć samo jednog većinskog glasa. U gradu gdje su Romi najprisutnija manjina, a živih Rusa po posljednjem popisu ima ukupno 121, taj zlatni odbornički glas obezbijedila je Ruska stranka. To jeste još jedna od srpskih političkih fantazmagorija po kojoj naša stvarnost liči na najbizarnije stranice magičnog realizma. Poslije privremeno riješenog pitanja ko je gazda u Gradskoj kući, gradska vlast konačno može da se bavi i takvim sitnicama kao što je uručenje prvoklasne nagrade za pjesništvo.
U GRADSKOJ KUĆI
Svako ko prošeta gradom, prije ili kasnije mora da naiđe pored Gradske kuće. Ona je, kao skoro sve što je reprezentativno u Nišu, nastala u vrijeme kraljevske Jugoslavije. Kažu da je podignuta na mjestu Kneževog dvora, ljetnje rezidencije kneza pa kralja Milana Obrenovića. Kada su naumili da tu izgrade filijalu Narodne banke, prethodna građevina je uklonjena. Interesantno je da je kamen temeljac položen na desetogodišnjicu početka Prvog svjetskog rata, 28. jula 1924. A ljeta 1914. depeša o objavi rata zatekla je državni vrh upravo u Nišu. Neoklasicistička građevina u vještačkom kamenu zacijelo je jedan od najljepših javnih objekata u Srbiji. Prvi put ulazim u nju. Nema mnogo vremena za razgledanje. Zamjenik gradonačelnika mi kaže da me pozdravlja moj odsutni imenjak, sadašnji gradonačelnik. Upoznajem ljude iz kulture, novinari imaju poneko pitanje.
Kada je na mene došao red, govorio sam o vremenu prije četiri decenije kada smo intenzivno čitali Miljkovića. Napomenuo sam da danas slutimo odgovor na pjesnikovo pitanje: „Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj?“ Ne. Jer su se u stvarnost uplele disonance eksplozija. Analogne i digitalne revolucije. Nestajanje i nastajanje država. Mada sam pripremio govor, zapravo esej, nisam želio da gnjavim ljude, pa sam govorio spontano. Moj napisani odgovor na nagradu čitaće, oni koji to budu željeli, u časopisu „Gradina“. Na kraju sam pročitao davnašnju pjesmu „Sloboda“. Javno sam je posvetio svim mladim ljudima koji bi da prošire prostor slobode.
Dok je Goran čitao obrazloženje žirija za dodjelu nagrade „Branko Miljković“, u meni je to probudilo blagu nelagodu. Tako je bilo oduvijek, kada me neko javno hvali. Sjetim se pokojne majke. Ona je bila čovjek koji bi ti dao zadnju paru. A poklon nije umjela da primi. „Zašto si trošio pare“? „Ništa mi ne treba“! „Znaš da ne volim da mi nešto poklanjate“. Moguće je da sam naslijedio mentalni obrazac. Ne umijem da uživam do kraja kada me neko drugi nešto daruje, pa je tako i sa pohvalama koje svako od nas, kada se bavi pisanjem, svakako priželjkuje. A riječi koje čita Goran poređane su u neku vrstu stručnog hvalospjeva. Sreća je da sam zakoračio u sedmu deceniju postojanja, pa sam naučio da nelagodu, koja se u takvim situacijama još uvijek javlja, skopčam sa iskrenom zahvalnošću.
Potom je uslijedilo uručivanje povelje i kipa Jupitera na prestolu. Replika je nastala kao relativno slobodna interpretacija originala. Kroz glavu mi prolaze sodadžija Domazet, njegov komšija advokat, kao i svi oni bogati Rimljani koji su svoje vile u okolini ukrašavali ovakvim predmetima. Volio bih da znam kuda je Nišava odnijela žezlo od slonovače iz lijeve, i munje iz desne Jupiterove ruke. Podigao sam Jupitera i napravio – ne bez samoironije – pozu dobitnika Oskara. I to je bilo to.
ODIJELO BEZ BRANKA
Goran me poslije dodjele nagrade odveo do Književno-memorijalne postavke Stevan Sremac i Branko Miljković. Kustos književne zaostavštine Jelena Bogdanović nas je najprije provela kroz dio postavke koji nas podsjeća na dvanaest niških godina Stevana Sremca. On tada nije objavljivao, ali je od 1879. do 1893. napunio bilježnice zapisima o budućim likovima. Jedna od bilježnica otvorena je tako da posjetioci mogu da prepoznaju zabilježeno ime – Zona Zamfirova. Šotrin film „Ivkova slava“ ne bi postojao bez istoimene pripovjetke Stevana Sremca, koja je nastala više od jednog vijeka prije filma. A Ivko je zaista postojao – bio je to jorgandžija Živko koji je u književnosti izgubio samo prvo slovo svog imena.
Idem dalje, ipak sam ovdje zbog onoga što postavka ima da ponudi o Branku Miljkoviću. Odmah odlazim do ćoška u kojem prepoznajem četiri adrese koje je pjesnik promijenio za života. Jednu nišku, dvije beogradske i posljednju – zagrebačku.
Osamdesetih je do nas, tadašnjih studenata i šegrta poezije, još uvijek živo dopirala harizma pjesnika. Mada je život okončao još 1961, kada većina nas još nije bila ni rođena, na neki način, on je naknadno postao pridruženi član „Kluba 27“ u kojem su bili naši muzički sveci – Hendriks, Džoplin, Morison. Oni su umrli deceniju kasnije, svi sa prokletih 27 godina. Miljkovićev meteorski pjesnički uspon i zagonetna smrt ostali su transgeneracijska tema. Tako je najčitaniji živi niški pisac Dejan Stojiljković ove godine na pjesnikov devedeseti rođendan objavio roman „Zvezda nad prazninom“ u kojem se kaže da je pjesnik ubijen po nalogu Udbe.
Nadnosim se nad vitrine u kojima prepoznajem pjesme koje sam poznavao samo u štampanoj formi. Lični dokumenti iz kojih zamiriše to vrijeme prije mog rođenja: knjižica predvojničke obuke, članske karte Saveza studenata Jugoslavije, Svedodžba o državljanstvu iz koje saznajem da mu se otac zvao Gligorije. U izvodu iz matične knjige umrlih vidim da mu se majka zvala Marija te da je imala neobično djevojačko prezime Brajilo.
Onda sam došao do odijela i šešira u vitrini. Sablasan eksponat.
Goran mi kaže da je Miljković išao i na prijeme na kojima je bio i Tito, da je dobijao pozivnice tamo gdje su se u Beogradu okupljale perjanice diplomatske i kulturne elite. Zamišljam ga kako u ovom odijelu pred ogledalom provjerava da li je sve na svom mjestu.
Nema boljeg svjedoka prolaznosti ovozemaljske slave od ovih nekoliko odjevnih predmeta. Odijelo bez Branka. Ogrnut jezikom poređanim u stihove bolje je snabdjeven za neizvjesno putovanje u vječnost.
Vidio sam dosta toga i shvatio da sam do ulaska u ovu spomen-sobu čovjeka Branka Miljkovića redukovao na njegovu poeziju. Vjerovatno je i on to želio. Svakako su mu stihovi obezbijedili posthumni život, vrstu trajanja u jeziku.
NIŠLIJSKA MEHANA
Cijelo uručenje je kao moderator uobličio Velibor Velja Petković – simpatičan novinar i docent na novinarstvu. Poznat je i kao moderator na festivalu Nišville. Sjedim do njega u niškoj kafani „Nišlijska mehana“. Svi su se razišli, ali me ljudi iz Niškog kulturnog centra – Goran Stamenković i urednica književnog programa Milena Mišić – kao dobri domaćini nisu pustili gladnog na put.
Uz odličan roštilj pričali su o svemu i svačemu. Saznao sam neobičnu stvar o Veliboru Petkoviću. Velja je rođen u Tuzli. Otac mu je radio na vojnom aerodromu u Dubravama nadomak Tuzle, tamo je i odrastao sa muslimanskim drugarima iz tog sela, na nekih petnaestak kilometara od mjesta gdje sam ja proveo djetinjstvo. A isto smo godište. S nevjericom ga gledam kada za stolom sa niškog ekavskog koji šarmantno izbjegava dužine kao po komandi sklizne u mikrodijalekt iz Dubrava, jednu od izrazito arhaičnih prekodrinskih varijanti, ponekad nerazumljivu i Bosancima. Osim stručnih radova Velja objavljuje i lijepu književnost. Zapravo – onu vrstu tekstova koji izazivaju smijeh. Obećao mi je svoju knjigu priča „Međeđedovina“. Naslov obećava.
VIDIMO LIJEPU ZEMLJU
Rijetko se dobro osjećam u društvu ljudi koje sam tek upoznao – ali ovog puta u Nišu bilo je lijepo. Naravno, imao sam laureatski popust, pa ne mogu znati da li je to uzajamni utisak. Gostu se uvijek ugađa. Ali mislim da ljudi koji su bili za stolom u Nišlijskoj mehani pripadaju zajednici senzibiliteta koja ipak omogućava prečicu do drugih ljudi – ako su na sličnim talasnim dužinama.
Šteta što čovjek ne može češće da doživljava ovakve dane u kojima ga hvale za pregršt riječi koje je poređao po nekoj unutrašnjoj nužnosti i predočio javnosti. To misli onaj dječak u meni. A stari skeptik podsjeća na davno pročitani stih, da treba živjeti „daleko od slave i njenih vješala“.
Niš me ispraća sa susnježicom. S Goranom se rastajem opet kod Gradske kuće, odlazim onim putem kojim sam došao tog jutra na autobusku stanicu. Mokre ulice i odbljesci ulične rasvjete na njima. U kesi nosim svoju povelju i Jupitera.
Ulazim u Niš ekspres koji će poslije Leskovca produžiti za Skoplje. Čitam knjižicu Gorana Stankovića „Litanije“. Zaustavljam se kod stiha: „Vlastito pismo jesam, upućeno u ništa, u svet koji će živeti posle mene, u kome više neću disati. Neko sam ko odlazi“.
Savršeni stihovi za melanholiju vožnje auto-putem između Niša i Leskovca, dok Suvu planinu, ovaj put sa lijeve strane, guta mrak.
Mlada Makedonka iza mene, jezikom koji mi je simpatičan, priča u svoj mobilni bez prestanka. Ona će za ovih pola sata izgovoriti više riječi, nego što ih je Branko Miljković objavio za života. Ali njene će riječi nestati u vremenu kao suze na kiši, što bi rekao Roj iz filma „Blejd raner“.
Ovdje kao utjehu uvodim Goranov stih – ne umijem bolje da poentiram: „Kada gledamo sa puta koji nas/ nekuda vodi, vidimo lepu zemlju./ Zahvalni smo zbog toga”.
Bonus video:
