Čedomir Stojičić zvani Čeda rodio se u jednom selu kod Pirota početkom prošlog vijeka. Za Stojičiće kažu da su iz Crne Trave, a prije toga iz crnogorskih ili hercegovačkih krajeva. No, ko će ga znati. Sigurno je da je središte njihovog svijeta bio Pirot. Tadašnja pirotska čaršija je već nekoliko decenija u Kraljevini Srbiji polako skidala orijentalno ruho i stidljivo poprimala karakter evropske varoši. Dječak Čeda je vjerovatno u jednom trenutku mogao i da se školuje. Nagađamo o njegovim roditeljima, jer porodičnih hronika nema, usmena predanja su nepouzdana. Jedan Čedin unuk, Zoran, u Leskovcu mi priča o tome, šta mu je njegova majka, Jagoda, prenijela o očevoj porodici.
Čeda je stasao za vojsku. O njegovom službovanju malo znamo. Poslije Prvog svjetskog rata prihvatio graničarsku službu u Đakovici na Kosovu. Uzeo je ženu iz Pirota, Sofiju. Lokalnim narječjem zvali su je Sofika, a unuk Zoran, kada priča o baki, kaže – Sovića.
Meni se oblik imena Sofika sviđa pa ga koristim, oprostiće mi pokojna gospođa Stojičić. Čedi je rodila tri ćerke. Jedna od njih je umrla. Vjerovatno drugo dijete po redu, školovala se za učiteljicu. Ostale su Jagoda i Radmila, obje rođene u Đakovici. Prva 1929, u godini kada kralj Aleksandar Karađorđević zavodi diktaturu i preimjenuje zemlju u Kraljevina Jugoslavija, a druga dvije godine kasnije.
Ne znam kakvo je bilo odrastanje u blagostanju u pograničnoj varošici gdje je većina stanovništva bila siromašna. Električna mreža je doprla do Đakovice tek neku godinu prije Drugog svjetskog rata. Ali Sofikine i Čedine ćerke su se sjećale da bi otac, da je htio, mogao da kupi cijelu kuću za svoje tri plate.
POSESTRIME
U Đakovici su se ispreplele sudbine Stojičića i Kovačevića. Mora da je Velika Kovačević prijateljevala sa Sofikom Stojičić. Inače ne bi te davne 1931. dojila njenu ćerku Radmilu. Velika je nekako u isto vrijeme rodila ćerku Desanku. Mogu da pretpostavim da je tada među porodiljama bio živ običaj da svoje dijete daju drugoj ženi koja se upravo porodila na dojenje. I obrnuto. Ne samo da su Velika i Sofija postale posestrime, već su i bebe – Rada i Desa – tim mliječnim amanetom postale sestre. Cijelog života, pa i u smrti, ostaće bliske onako kako ponekad ni rođene sestre nisu.
Porodično predanje ne pominje Desinog oca. Ženi koja se zove Velika možda nije ni bio potreban muž. Ili ga je odnijela neka bolest, rat, nevolja. Sada to ne možemo znati.
Deset bezbrižnih godina u Đakovici, to je Jagodi, Radmili i Desi bilo više nego dovoljno da im se u dušu urežu obrisi Prokletija na jugozapadu i metohijska ravnica na sjeveroistoku. Stojičići su imali veliko imanje, poslugu, pomoćne zgrade, stoku i ambare.
Aprilskim slomom Kraljevine došao je kraj tom životu. Unuk Zoran, Jagodin sin, priča ono što mu je prenijela majka. Prvo su na imanje došle albanske sluge i njihovi rođaci. Počeli su da razvoze stoku i imovinu. Čeda uspijeva da se domogne prve pruge, sa nekoliko grla stoke, kofera, sanduka, zavežljaja. Natovarili su to u stočni vagon. Bugari još nisu stigli, ali Njemci jesu. Pustili su ih da krenu prema Pirotu. Pretpostavljam da su sa njima pošle Velika i Desa Kovačević.
Zoran prepričava traumu svoje majke. Izbjeglice su htjele da zanoće negdje kod Preševa. Raspitivali su se za prenoćište u jednom konaku kraj puta. Žena koja se – moguće je – bavila veoma starim zanatom, na ulazu im je došapnula da bježe. Vidjeli su krv pored konaka. Brže-bolje su se zaputili dalje. „Da su zanoćili, ne bi osvanuli“, kaže Zoki.
Zamislio sam se nad ovim hirovima ratne sudbine. Jedna pogrešna odluka i dvije porodice bi bile zatrte. Ne bi bilo ni Zokija ni Radmiline ćerke Glorije zbog koje, zapravo, sve ovo bilježim. Ni njihovog potomstva.
TRI BRAKA I DVA RAZVODA
Pirotsko poslijeratno životno poglavlje Stojičića i Kovačevića bilo je puno dodatnih lomova. Najprije je umro Čeda. Jagoda i Radmila su neko vrijeme provele u Bugarskoj u domu – to je bio dio socijalističke pomoći ratom razorenoj zemlji – i tamo se školovale. Poslije povratka u Pirot, starija sestra Jagoda se udala za Leskovčanina Branka. Radmila nije baš žurila sa udajom. Sve do jedne prilike kada je u varoš navratio Beograđanin Momir Vasić. Bio je plavokos, svijetlih očiju. Uzdah čukaričkih djevojaka. Studirao je veterinu, ali je to batalio, jer se odazvao zovu muzike – bio je bubnjar.
Moma i Rada su postali par, vjenčali su se u Beogradu. Vasić nije baš namjeravao da promeni boemski način života samo zbog činjenice da se oženio. Prije nego što je brak razveden, Rada je rodila ćerku. Upisana je u opštini Savski venac pod imenom Glorija. Nagađao sam da je Moma bio obožavalac holivudske glumice Glorije Svanson, koja je u vrijeme njegove mladosti zablistala u filmu „Bulevar sumraka“. Ali nije. Rada je dobro zapamtila, pa prenijela ćerki, da je bilo riječ o Gloriji Laso, pjevačici rođenoj kod Barselone, koju je Žan Kokto nazvao „orlom šansone“. Moma je bio njen fan pa je po njoj nazvao ćerku.
U Pirotu 1961. umire Sofika, ima samo 48 godina. Tako je tek rođena Glorija ostala bez bake. Radmila se poslije razvoda iz Beograda vraća u Pirot. Tamo je njena ćerka Glorija krštena u Staroj crkvi. Zapravo su je Piroćanci zvali Pazarska crkva.
Docnije će Rada preći kod sestre Jagode i njene porodice u Leskovac – tamo se u fabrikama tražilo sve više ruku.
Ali Glorija će svako ljeto provoditi u Pirotu. I to kod – tetke Dese.
Desa se udala za Miroljuba Đorđevića kojeg je cijeli Pirot zvao Miki. Ali ona ga je zvala Mule.
Mikijevi roditelji su živjeli u Tijabari, naselju koje je nastalo na mjestu turske Pokrivene čaršije. Na nasutoj, nekada močvarnoj, desnoj obali Nišave, naseljavali su se trgovci i zanatlije. Opančari, kovači, jorgandžije, samardžije, kazandžije, ćurčije, obućari. Mikijevi su bili stolari. To umijeće je donijelo dobru zaradu u varoši koja se širila preko rijeke. Rast je donio blagostanje u tijabarsku kuću.
Sin Miki je pedesetih godina prošlog vijeka iza sebe već imao propali brak u Skoplju – kažu da mu je izabranica bila ljepotica iz tamošnje stare porodice. Bio je šarmantan, svirao je harmoniku i gitaru i lijepo pjevao. Ali se pričalo da je u piću bio prijeke naravi, te je znao da porazbija sve po kafanama u Skoplju. Razveden, počeo je da studira farmaciju u Beogradu, ali je poput Glorijinog oca Mome, više volio muziku i kafane. O njemu kruži priča da je pobijedio na jednoj audiciji za pjevače u Beogradu, ali ga ni takva karijera nije zanimala. Ustupio je mjesto pjevaču koji je bio iza njega na takmičenju. Taj pjevač se zvao Đorđe Marjanović.
Ovu priču podupiru Zoranova i Glorijina sjećanja. Miki bi umio da u bašti kuće u Ulici Maršala Tita okupi i vojnike koji su se iz grada vraćali u obližnju kasarnu te da ih ugosti uz pjesmu. Na gitari bi svirao popularne pjesme iz meksičkih filmova, a na harmonici starogradske klasike. U toj bašti bi se ponekad okupljali Đorđe Marjanović, Miki Jevremović, Jovan Janićijević Burduš i drugi estradni likovi, Mikijevi kafanski drugovi iz beogradskih dana. Teča Miki je dobijao potpisane fotografije i ploče sa posvetom Gloriji.
Miki je umio da zasjedne u obližnje kafane u Maršala Tita kojih više nema. Kovač. Znak pitanja. Padež. Bašta hotela Nacional. Odmah tu, uz ulicu, sjeća se i Zoki, bio je sodadžija. To zanimanje više ne postoji. U pomalo zašorenoj ulici poneka kuća se sada naherila. Bivši životi ćute među zidovima.
PIROTSKA DJEVOJČICA
Miki je znao da bude i grub prema Desi, pa i nasilan. Teči to djevojčica nikada nije oprostila. Nju je Desa napojila ljubavlju za cijeli život.
Desa je obožavala i Mikija i ćerku svoje posestrime. Molila je Radu, pomalo u šali, da joj ustupi djevojčicu, da joj ona bude mama i pazi na nju. Razmazila bi Gloriju kada bi dolazila u Pirot. Djevojčica je mogla da poželi bilo šta – teta Desa bi to učinila. Od sladoleda, do mekika, od kupanja na Nišavi do lubenica.
Velika, Desina majka, takođe je bila dobra baka djetetu koje nije upamtilo rođenu baku Sofiju. Žena koja je ranije ispred svoje pirotske avlije rastjerivala Desine udvarače crnogorski prepoznatljivim povicima „đe mi je sjekira“ i koja je svima pričala da je sestra Save Kovačevića, bila je prema djevojčici meka kao pamuk. Djevojčica je spavala sa njom u starinskom krevetu, a na zidu je bio vez – jelen koji je podstakao dječju maštu. Velika je jednom ispričala neku priču o tom jelenu. Od tada je djevojčici svake večeri morala da priča istu priču. To se pretvorilo u ritual.
Sve ovo Glorija mi pripovijeda dok šetamo grobljem u Pirotu. Na njemu su sahranjeni likovi iz ove priče: Čeda i njegova Sofika, Miki i Desa, njegovi roditelji. I njena majka Velika.
Desa je devedesetih jednom došla kod svoje posestrime Rade u Leskovac. Taj dan se igrala sa njenim unukom, Glorijinim sinom. Iste noći je mirno zaspala kod svoje posestrime. Ujutru se nije probudila. Otišla je svom voljenom Mikiju.
Zoki, Jagodin sin, transportovao je u Pirot njeno tijelo u svom kamionu, kojim je obišao pola Evrope.
GROBLJA SU RUKOPISI
Sestre Radmila i Jagoda počivaju na leskovačkom groblju. Moma je sahranjen u Beogradu, na Topčiderskom groblju, tamo gdje leže Isidora Sekulić i Slobodan Santrač.
A ovdje u Pirotu, u šetnji između nadgrobnika shvatim koliko nas djetinjstvo određuje. Koliko su ljubav i lomovi iz tog vremena, ma koliko ih mi potiskivali, zapravo stub oko kojeg se decenijama okuplja ono što jesmo. To vidim po tužnom pogledu žene koja je pored mene. Sofikina unuka, Desina sestričina.
Jedina utjeha koju mogu da ponudim jeste slika koju zamišljam: Miki je u svojoj avliji, ljeto je. Pred njim hladan špricer. Desa ga grli otpozadi. On razvlači harmoniku. „Bele ruže, nežne ruže, cvetale su u prozoru“. Njegov glas, ljepši od Cunetovog, baca bijele čini na sve prisutne. Tu je i Moma – umio je da navrati iz Beograda. I Radmila i Jagoda. I djevojčica koju Desa miluje po glavi. Na prozor se sa unutrašnje strane nalaktila generacija koja još pamti dane kada su ih na horizontu jutrom pozdravljale Prokletije: Čeda, Sofika, Velika. Iako takva fotografija ne postoji, znam da se ovakav trenutak morao desiti. Zbog djevojčice koja takve prizore nosi u srcu, a da to često i ne zna.
Bonus video:
