Priču sam čuo od dobrog i duhovitog starca - takvih je bilo puno moje djetinjstvo. Mladi komunisti pred rat, uoči nekih važnih događaja, dobili zadatak da isprepadaju starije i uglednije ljude u selu. Dva brata su dobila partijski zadatak da oca, tvrdog federalistu i gorljivog antikomunistu sačekaju na nekom puteljku i izbubecaju ga, maskirani.
Jedan brat se svojski prihvatio zadatka, ali primijetio je da ovaj drugi zabušava. Ne ide mu batinanje staroga oca. Čim su ga ostavili na livadi, prebijenog (ali malo je vjerovatno i “opamećenog”), ovaj što se prilježno prihvatio zadatka kaže ovom drugom: “Udri, Mikonja, jadan, ovo je po partinski, ovo se ne broji.”
Ta svijest, koja vjeruje da partija može biti iznad svega, pa i iznad dobrih običaja, savršeno se ukazala kroz ovu rečenicu. Kada je partija u pitanju, ništa se “ne broji” u pogano i nemoralno. Sve je dozvoljeno.
Iako je ovo pričica iz vremena pred Drugi svjetski rat, ta svijest za koju je partija iznad nejelementarnijeg morala opstala je u Crnoj Gori do danas...
Svjedoci smo da fetiš partije dejstvuje i u današnjoj Crnoj Gori. Način na koji se partija instalira kao vrhovna moralna, saznajna i kakva sve ne instanca, možda ponajbolje svjedoči dubinu aktuelne krize.
Umjesto smislene debate o konkretnim slučajevima koji svjedoče personalnu neadekvatnost sadašnje vlasti, dobili smo nove ćeranije, nove podmetačine, novu besramnu (ali i besmislenu) propagandu. Udba kao sudba.
Konačno, umjesto osvajanja novih puteva, umjesto oslobađanja od partijske logike, dobili smo hipertrofiju partijske svijesti i opasnog uvjerenja da je partija - bezgrešna.
Partije su nerijetko tek interesne grupe koje podvaljuju građanima. Koliko god bila uzvišena retorika kojom vas obmanjuju. Ali to “podvaljivanje” je moguće samo ako građani pristanu na njega. Uvijek je tako. Toga se valja sjetiti, makar s vremena na vrijeme.
Partija je danas i ovdje uglavnom način da se dođe do plijena, ali, zastrašujuće je na što su sve ti ljudi spremni, na kakve besramne gluposti samo da bi ostalo tako.
Ako ništa drugo aktuelni studentski protest ima težinu i značaj jer je pokazao prave gabarite potonuća današnjih crnogorskih političara. Nažalost, neke od izjava o protestima potvrđuju da je njihova pokvarenost mnogo veća od njihove visprenosti.
Jedan od glavnih pravaca kritike višedecenijske vlasti DPS-a bio je njihova partijska logika i disciplina, u suštini najgore nasljeđe od ideološkog roditelja - nekadašnjeg Saveza komunista/KPJ. Iz istog partijskog korijena kao DPS, rođen je SNP, iz kojeg su se u jednom od brojnih izdvajanja oformile i današnje Demokrate. I svi oni, pokazuju se, bar po pitanju partijske ustrojenosti, kao pravi nasljednici one nekadašnje komunističke partije. Nažalost, malo je političkih projekata u današnjoj Crnoj Gori koji na ovaj ili onaj način ne vuku korijene od istoga traga... To je jedan od ključnih razloga zašto ovo društvo suštinski ne ide, niti može ići naprijed. Ljudi su na sve spremni ako vjeruju da rade u interesu svoje partije.
“Sad svu mudrost pronađosmo u partiji”, pjevao je Dis, a kao te 1910. ovaj stih jednako je aktuelno/istinito zvučao u Jugoslaviji i 1950, 1980, ali, na žalost i mimo istorijske logike i duha povijesnih procesa, i u Crnoj Gori 2025. godine.
Đilas je precizno detektovao početkom pedesetih godina da je partijski moral - antimoral, te da takva moralna devijacija mora društvo dovesti do propadanja. Na njegove uvide podsjetiće vas zanimljiv tekst o prvom suđenju slavnom disidentu u Titovoj Jugoslaviji u ovom broju Arta.
U najkraćem, onamo gdje dominira partijski moral, moral, zapravo ne postoji.
Vjerujem da je to posebno vidljivo kad ovdašnje demokratske uzdanice pišu saopštenja.
Mora da se stalno čuje: “Udri Mikonja...”
Bonus video:
