Dado Đurić je, mada je tada bio još uvijek živ i zdrav, postao neka vrsta neprikosnovenog slikarskog sveca za generaciju mladih slikara s kojima sam se osamdesetih ljeti znao družiti u Beranama. Valjda je njegovu francusko-njujoršku slavu uvećavao i nedostatak pravih informacija, jer je najčešće izlagao daleko od Jugoslavije.
Prepoznao bih refleks Dadovog košmarnog svijeta u „Razapetom Luciferu“, platnu koje mi je poklonio tada najdarovitiji ivangradski slikar Remzija Ramusović Reki. Ovo platno je iz našeg stana odnio Đavo početkom rata u Bosni. Izgleda da i slikarstvo, kao i poezija, ima nehotičnu moć da urekne život.
Isti Dadov refleks prepoznao sam na crtežu Gorana Poleksića, koji sam slučajno sačuvao u seobi između država i gradova. Iako ni jedan od ove dvojice drugara iz mladosti iz različitih razloga više ne slika, šteta što Goran i Reki nisu tu sa mnom, da zajedno obiđemo izložbu u galeriji SANU.
Ulazim u galeriju i odmah sam suočen sa obiljem senzacija na platnima. Hronološki su poređana od 1953. Dado je imao 19 godina i poslije Umjetničke škole u Herceg Novom došao je na Likovnu akademiju u Beogradu. Imao je sreću da dospije u klasu Marka Čelebonovića, slikara koji je studirao u Švajcarskoj, Engleskoj i Francuskoj da bi sa francuskom slikarima te generacije stvarao u Sen Tropeu.
MARKO I SOVA
Čelebonović je inače odrastao u čuvenoj zgradi Jakova Čelebonovića koja je danas – Muzej primijenjene umjetnosti. Miodrag Dado Đurić je početkom pedesetih već sanjao velike snove. Mnogo kasnije će srpski pisac Bora Ćosić opisati svoj prvi susret sa Dadom Đurićem na Dorćolu: “U zimu godine 1953. veoma mraznu, penjao sam se pod krov jedne kuće u ulici Strahinjića Bana; tu, u sobi sa nezastakljenim prozorima, živio je Dado Đurić, lumpenproleter, kepec-filozof, 'čovjek od gvožđa', kome elementarne sile ne mogu ništa, najzad jedan od najboljih slikara koje znam”.
Taj Dado koji je spavao na žičanom krevetu pokriven kaputom i na stolu držao lobanje glodara, iste godine je naslikao djelo pred kojim stojim sedamdeset i dvije godine kasnije. Ulje na dasci nazvano je „Marko Čelebonović i sovac“.
Već prve slike mladog Đurića nagovještavaju velikog slikara. Njegov mentor Marko Čelebonović mu pomaže da se 1956. preseli u Pariz. Docnije će Dado Đurić reći da je i ranije mogao da ode iz zemlje, ali je smatrao da je spriječen: „Ja sam svoje crteže prvi put pokazao negdje 52, 53. godine u Beogradu. Henri Mur je imao jednu izložbu u Beogradu i posjetio je Likovnu akademiju, i ja sam mu pokazao moje crteže. Mnogo su mu se dopali. Htio je da mi da stipendiju. Ali, kako ja nisam bio član partije, oni su me izbacili. Nemam za to konkretne dokaze. Rekli su 'on je jedan obični mangup' i tako to“.
MANGUP U PARIZU
Običan mangup ubrzo u Parizu nalazi svoj put. Mora povremeno da radi na gradilištima, potom kao litograf. U prvim godinama u Francuskoj je pod uticajem poentilizma. Zatim se okreće onoj vrsti figuracije i kolorita koji će ga proslaviti i natjerati kritičare da njegovo ime svrstaju u isti niz sa Šagalom i Dalijem. Otkako je 1958. prvi put izlagao u Parizu, u galeriji Danijela Kordijera, postaje tražen. Velika međunarodna nadrealistička izložba godinu dana kasnije, na koju je i on pozvan kao izlagač, zapravo je utemeljila njegovu slavu.
Dado Đurić će jednom za sebe reći da je „antikolorista“. Umio je to i da obrazloži: „Kad ima mnogo boja, slika oteža i kao da hoće da padne. Slika treba da lebdi, ona treba da živi. Boje su i spas i propast. U tome je problem. Meni je najbolje kad imam vrlo malo boja, da bude jasno. Ne volim tople, vrele boje“.
Francuski pjesnik Žorž Lambur je zapisao, poslije posmatranja Dadovih slika, da na njima kao da se sve lomi, sve je prožeto finim pukotinama i djeluje kao da će se svakog trenutka raspasti.
SVIJET SE VEĆ RASPAO
Na diptisima velikih formata sve vrvi od čudovišnih figura, buba sa kliještima, ruševina u hladnom, plavom svjetlu. Meni se učinilo da francuski pjesnik nije u pravu. Ove slike ne djeluju kao da će se svakog trenutka raspasti. One su naslikane – kao da se već sve raspalo. Njihov distopijski karakter je očigledan. Ali tu je i anatomska preciznost djeda po majci, ljekara Jovana Kujačića. Tu je i strasno proučavanje Istorije prirode, čuvenog francuskog prirodnjaka iz 18. vijeka, Žorža Luja Leklera de Bifona.
Razmišljam o svemu što je inspirisalo Dada. Bolje reći, o tome šta mu je zadavalo bol, a šta donosilo radost. Prerana smrt majke, neshvaćenost, beogradska boemska ludila, legendarne grupe Mediala, francuski počeci u oskudici. Ali nije samo to. Stojim pred slikom „Diptih iz Monžavula“. Gradić na sjeveru Francuske mogao bi da podigne spomenik ovom slikaru, jer je ovim nazivom slike ta varoš upisana na vječnu mapu svijeta. Ovaj diptih je vlasništvo njujorškog Gugenhajma.
Postapokaliptičke mizanscene u meni izazivaju asocijacije koje ih dovode u blizinu estetike „crnog panka“ ili vizuelnih rješenja u Gospodaru prstenova. Onda mi odnekud iskrsne misao da je Dado negdje u razgovoru napomenuo da mu je majka, inače profesorka biologije, pred smrt rekla – ti ćeš biti Volt Dizni tvoje generacije. Majke vole da porede neuporedivo. Tek kada bi Dizni izašao iz atomskog skloništa poslije smaka svijeta – vidio bi svijet Dadovim očima.
SOPSTVENA RUPA
Posvećenost slikarstvu je bila opsesivne prirode. Jednom je u intervjuu na pitanje kuda vodi slikarstvo, Dado Đurić odgovorio: „Ono nikuda ne vodi, osim ka vašoj sopstvenoj rupi. To je zastrašujući jednosmjer. Ono ima ukus fizičkog bola koji nas izjeda“.
U nizu slika koje su bez naslova, slika „Atelje“ kao da potvrđuje da je slikanje za umjetnika bio bolan proces.
Na njegovim platnima je Bora Ćosić prepoznao „košmar-civilizaciju“ u kojoj se „predivotni svijet XX vijeka kužno rastače na sopstvene djelove“. Bora Ćosić je poslije posjete umjetnikovom imanju u Normandiji – tu je slikar kupio staru vjetrenjaču i okućnicu – njegovu maštu nazvao „memorijom povratnika iz pakla“.
Poznate su njegove američke godine – iz Njujorka dovodi životnu saputnicu, Kubanku Karmen Lidiju, sa kojom će ostati do kraja života. Par će u francuskoj Normandiji podići petoro djece. Alan Boske piše o njemu knjigu: „Dado, univerzum bez odmora“. Rastu cijene njegovih slika. Ali slava ga ne mijenja. Perfekcionista je do mjere koja izluđuje galeriste. Danijel Kordije je svjedok umjetnikovog uništavanja niza sopstvenih platana za koje bi se čuvene galerije otimale. Umjetničko nezadovoljstvo je stalni pratilac procesa stvaranja.
RAT NA PLAŽI
Njegova slika „Plaža“ mogla bi se nazvati prstom u oko prvim talasima masovnog turizma. Jer umjetnikova plaža je takođe dio košmara.
U intervjuu sa Brankom Bogavac 1979. rekao je: „Da sam zadovoljan ja bih se šetao po Parizu. Ja sam mnogo angažovan u slikarstvu. Meni je to moje slikarstvo, da oprostiš, važnije od mog života“.
Danijel Kordije, čovjek koji je bio decenijski svjedok Dadovog stvaranja, zapisao je u tekstu „U centru čovječanstva koje krvari“ da je svijet ovog slikara pretvoren u „čudovišnu bolnicu u kojoj se bića naprežu u bolu i sramu“. U taj sram, smatra Francuz, Dado bez pardona uvlači i nas: „Njegove slike su toliko šokantne (u najjačem smislu, tako reći nezaboravne) da ćemo ih, dugo vremena nakon njihovog posmatranja, doživljavati u našim srcima kao kajanje“.
Njegova umjetnost je prožeta nadrealizmom, pa ipak oklijevam da ga nazovem nadrealistom. Ne znam da li je taj svijet namjerno iritantan, ili je naprosto izraz njegovog unutrašnjeg bića. Vidim da je iz decenije u deceniju pomjerao granice između organskog i neorganskog, tjelesnog i pejzažnog. Njegove kreature imaju nešto ljudsko, ali i nešto od glodara i ptica, od majmuna i gmizavaca.
Tek kada stanem pred platno “Građanski rat” vidim da se Dadova vizija iz 1967. opasno približila našoj stvarnosti. Ili je u nevidljivoj suštini čovjekove stvarnosti „sjeta Vremena koje obezvređuje bića i stvari“, kako je o ovim platnima zapisao Kordije. Tu se „svrgnuti čovjek pridružuje životinjskim korijenima“. Mrtvački ples koji nam nudi Dado jeste beskrajno kolo bića, materijala, bilja, građevina u međuprožimajućem raspadanju.
Sjetim se da je Dado Đurić jednom sebe nazvao „Gogoljevim kopiletom“, izražavajući tako divljenje prema velikom piscu. Moglo bi se reći da je slikarev svijet krcat „mrtvim dušama“ kao i Gogoljev. Ali moj unutrašnji asocijativni niz me ovdje doveo do cijelih pasaža iz proze Miodraga Bulatovića. Njegovo slikanje riječima bilo je po eruptivnosti i bizarnosti blisko ovim platnima.
Mada mu je slikarstvo bilo „važnije od života“, Dado mu nije ostao vjeran. Devedesetih je kupio zapušteni vinograd na jugu Francuske i na tom imanju je oslikavao zidove i pravio skulpture. A na sjeveru Francuske, u Žizoru, ukrasio je krovnu konstrukciju tamošnje kapele. Grafiti i digitalni eksperimenti takođe su ga zanimali. Posljednji veći rad bio je umjetničko ukrašavanje stare kamene kuće u varoši Fekan na normandijskoj obali.
Izložba me uznemirila. I na čudan način smirila. Uznemiravajuće je to što su nepodnošljive slike estetizovanog košmara iz prošlog vijeka zapravo postale na neki način bezazlene u odnosu na vizuelne sadržaje kojima nas mediji i društvene mreže zasipaju svaki dan. Umirujuće je to da je preko ovakve umjetnosti moguće naslutiti groteskne slojeve u našim dušama. Suočeni sa Dadom, mi se zapravo suočavamo sa svojom ljudskom bizarnošću. Gledajući ova platna, svako zapravo zaviri u sopstvenu crnu rupu.
Bonus video:
