U Zagrebu hoće da skinu tablu koja podsjeća na maršala Tita. Njegova unuka, lijepo kaže - da moj djed vidi današnju Rvacku, sam bi sklonio tablu... „Ja ovaj sud ne priznajem“, kazao bi Broz, 1928, na Bombaškom procesu.
U Srbiji, u Mladenovcu, podigla se buna protiv spomenika narodnoj heroini, opjevanoj partizanki Božidarki Kiki Damjanović. Potomci žrtava su nevjerovatno maštoviti - jedan tvrdi da je Kika ubijala isključivo metkom u čelo, a onda bi prišla ubijenom i stavila ružu u rupu od metka!? Ako ovo nije za Tarantina, ne znam za koga je. Opet, tvrde da je pobila toliko ljudi da za njom mora da je išao kamion ruža.
Sve im je uzalud. Titu bi trebalo da podignu spomenik u Beogradu. Jedini u modernoj istoriji napravio je državu u kojoj su svi Srbi živjeli u jednoj državi. A što je posebno zanimljivo: oni koju su rušili tu državu radili su to navodno da bi - svi Srbi živjeli u jednoj državi. Pa snađi se, majčin sine...
A svuda se aktuelne političke elite zaklinju u - antifašizam. Ali, to ne smeta ugledniku iz koalicionog partnera u crnogorskoj vlasti da veliča ustaše i njihove (političke) nasljednike. A sad da ga pitate mora da bi blagoglagoljivo objasnio da je antifašista - kao što su svi oni - samonalijepljena etiketa za Evropu. A domaći teren je domaći teren. Mrak, bez reflektora.
Tako da je danas antifašizam postala puka mantra i politička floskula. Nekada se, bar na ovim prostorima antifašizam nije morao - glumiti.
Pigmeji vrište na jedno veliko pokoljenje. Niti jedno pokoljenje sa svih ovih prostora na izazov istorije (u tojnbijevskom smislu) nije odgovorilo tako moćno kao pokoljenje kome su pripadali maršal i ova partizanka.
Ali, nije mržnja samo ideološka, iako je to u prvom planu. Teško se oslobađamo ideološkog ključa; i ja tako reagujem - nakon ovakvih informacija potražim na you tubeu da čujem Kekina i Moji su pobijedili četrdeset pete. Kao da sebe uvjeravam da se zbilja tako desilo, uprkos onome što vidim svuda okolo. Neobična je istorija - ponekad nisam siguran ni ko je pobijedio 2006, a kamo li ko je pobijedio 1945.
Ne mrze to pokoljenje samo ideološki neprijatelji. Danas ih mrze i oni koji bi da sebe i druge ubijede da smo mi sitnež, golje, niko i ništa, i da treba da smo zadovoljni svakakvom đinđuvicom koja se za nas nađe. Mrze ih jer to pokoljenje je dokaz da ne moramo biti špajz Evrope i sitnež za potkusurivanje. Jer - za toga pokoljenja, sviđalo se to danas nekome ili ne - to nismo bili.
A mora da im i zavide... Što bi današnji političari dali za onakvu - stabilnost poretka. Zamislite Kardelja ili Tempa kako razbijaju glavu predizbornim projekcijama rezultata SKJ? Kako u štabu partije Janez Vrhovec i Pera Stambolić brinu uoči objavljivanja rezultata. Što bi ovi današnji dali za tu vrstu političkog raja... A, opet, reklo bi se da su oni, sudeći po stvarnosti, odnosno njenim ostacima, u znatno većoj mjeri ispunjavali obećanja. Više su sagradili. Zaposlili su gomile ljudi, kao da im je stvarno trebao neki pozitivan podatak pred izbore. Sagradili fabrike i hotele. Ovi naši još rasprodaju što su stari komunisti napravili po Crnoj Gori.
Na koncu - a to je možda i ključni problem - Brozu se svašta moglo prigovoriti osim da je - nacionalista. Bio je istinski internacionalista i ključni kreator epohe koja je za sve južnoslovenske narode označila doba modernističke samodefinicije. To mu Pigmeji ne mogu oprostiti.
Sa tom (i takvim) pločama Zagreb je ono što mu je Brozovo doba pomoglo da bude - evropski grad. Kada poskidaju te ploče vratiće se unazad više od vijeka - biće to nezanimljivi grad u provincijskoj kaljuži...
Bonus video:
