Poručuju nam odozgo da “laici ne treba da pričaju o mentalnom zdravlju”, kao da u njihovim redovima nema laika. Ponosni su na rad psihološko-psihijatrijskog tima, u nastalim vanrednim okolnostima zbog masakra na Cetinju. Ponosni su i svi građani Crne Gore, čak i oni koji zaziru od ove grane medicine. Laik poput autorke ovog teksta skoro svake godine se pridruži obilježavanju Međunarodnog dana mentalnog zdravlja, ukazivanjem na nedostatak strategije zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja u Crnoj Gori, odnosno na nedovoljnu posvećenost nadležnih institucija i našeg društva ovoj oblasti medicine. Uz to sam, veoma često, ukazivala na neprihvatljivo loše uslove liječenja mentalnih pacijenata u Specijalnoj bolnici za psihijatriju “Dobrota” u Kotoru, na opterećenost te ustanove sudskim pacijentima, kojih je tamo uvijek najmanje 80, na nedostatak kadrova u oblasti psihijatrije i, iznad svega, na porast broja mentalnih bolesnika i broja samoubistava, koja su, uglavnom, posljedica depresije... itd.
Trenutno nam je Strategija zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja istekla u decembru 2023. godine. Jedino što nas u ovoj oblasti tješi jeste, dugo čekana, Klinika za psihijatriju u okviru KCCG i rast broja psihijatara, psihoterapeuta i psihologa, koji, istina, nijesu “pravilno raspoređeni”.
U vanrednim okolnostima mobilisan je brojni tim psihoterapeuta, psihijatara i psihologa, koji se stavio na raspolaganje prevashodno srodnicima žrtava tragičnih događaja na Cetinju, kao, putem SOS linije, i svim građanima Crne Gore. Zar je trebalo da se dogode dvije tragedije u istom gradu, da bi naši najneophodniji stručnjaci “došli do izražaja”?! Dok oni neumorno rade, nadležne institucije sa Vladom na čelu, kao da žive u zabludi da su tom vrstom pomoći završene obaveze države prema žrtvama cetinjske tragedije i njihovim srodnicima.
Javnosti nije poznato da li je Vlada materijalno pomogla porodice žrtava oko troškova sahrane, niti da li je obezbijeđeno izdržavanje porodicama koje su ostale bez hranitelja? Da li je neko obezbijedio ili će da obezbijedi jednokratne pomoći ili stipendije za školovanje siročadi? Da li nadležni u državi uopšte poznaju strukturu i materijalne potrebe porodica pogođenih tragedijom? Gospodo, to nije posao za psihijatrijsku struku!
Pošto sam osoba koja je preživjela mnogo porodičnih gubitaka, među kojima i smrt mlađeg brata u njegovoj 22. godini života, uz izvinjenje svim psihijatrima, psihoterapeutima i psiholozima, kao laik mogu da kažem, poučena iskustvom iz moje porodice, da svaki ožalošćeni čovjek teret doživotnog bola i patnje ne nosi na isti način.
Svima je poznato da protokolarna saučešća niti dani žalosti u državi, ne mogu ublažiti bol, tugu i patnju srodnika žrtava. Ipak, i pored svog bola, ožalošćeni bivaju zahvalni na tim državnim i društvenim običajima i doživotno upamte svaki i svačiji eventualni nekorektan odnos prema žrtvama. Spominjanje žrtava od strane političara i pojedinih medija, kroz ovakve ili onakve priče, nije solidarnost niti doprinosi umanjenju bola i revolta, upravo iz razloga što teško ožalošćene osobe ne podnose “buku” i lažnu empatiju. Zato je vakat da svi činioci društva ožalošćenima pomognu ljudski ili da im vrate tišinu!
Psihijatrijska struka u Crnoj Gori zaslužila je ne samo “sezonske” pohvale, nego visoko rangirano mjesto u našem zdravstvenom sistemu i u našem društvu! Svima je poznato da psihijatrijske savjete ne koriste samo mentalno oboljele osobe, nego i ljudi koji se suočavaju sa raznim preprekama na poslu i u životu uopšte. Građanima treba obezbijediti dostupnost psihijatrije kroz adekvatnu organizaciju centara za mentalno zdravlje u domovima zdravlja. Centri sa nedovoljnim brojem psihijatara su često prinuđeni da pacijente liječe po metodi “više tableta, manje razgovora”. Zbog toga i zbog diskrecije, veliki broj pacijenata, za psihološke ili psihijatrijske savjete odlazi u privatne ordinacije.
Nadležni obećavaju, i poželjno je, da aktuelna SOS linija ostane trajno aktivna. Možda političari postaju svjesni sopstvene krivice za beznađe, strah i depresiju kod građana, pa psihijatrijskoj struci povjeravaju ublažavanje posljedica?
Bonus video:
