U Njemačkoj se žaba gatalinka naziva „vremenska žaba“ – Wetterfrosch - jer se dugo vjerovalo da ona umije da pogodi kakvo će biti vrijeme. Od toga je istina samo da su žabe pri ljepšem vremenu aktivnije jer se aktiviraju i insekti. Ali za ovu priču je važno to što je „vremenski žabac“ zapravo šaljivi izraz za osobu koja u sklopu redovnih vijesti prezentuje vremensku prognozu.
Sinoć je prije glavnih vijesti „žabac“ najavio prohladno, ali neobično sunčano vrijeme za februarsko Porajnje. I zaista, osvanuo je blistav dan.
PUTOVANJE TRAMVAJEM
Odlučio sam da odem do Bensberga, varoši koji se nalazi na prelazu ravnice kojom teče Rajna u prva pobrđa. Iz Kelna se do tamo može doći tramvajem broj 1.
Pošto je nedjelja, rijetko ko se ujutro vozi gradskim prevozom. Uživam u dvostruko rijetkom prizoru – puno svjetlosti u skoro praznom vozilu.
Posljednje zgrade Kelna su odavno iza nas. Iza stakla se smjenjuju šume i jednospratne kuće. Očito je i ovdje imućnija klasa stvorila sebi sklonište od velegradskog ludila.
Izlazim na posljednjoj stanici. Nisam znao šta da očekujem. Bensberg je očito spoj tradicije i moderne gradnje iz vremena privrednog čuda prije pola vijeka. Penjem se ka glavnoj ulici – cijelo naselje se terasasto uzdiže ka crkvi i dvorcu na vrhu brijega.
Glavna pješačka ulica ne razlikuje se od sličnih u srcu ovakvih njemačkih varoši. Tu je sve što je potrebno da se živi mirnim životom.
Bensberg ima sopstveni identitet, mada je prije više od pola vijeka izgubio status grada te je zaveden kao peti okrug grada Bergiš Gladbaha. Varoš nije htjela da se pomiri sa novim stanjem, išli su na sud kroz sve instance i – izgubili. Ali u kulturnom pamćenju i lokalnom ponosu njihova varoš je još uvijek samostalan grad.
Pretpostavlja se da su na mjestu gdje ravno Porajnje desetak kilometara od Kelna na sjeveroistoku prelazi u pobrđe još franački vladari podigli utvrđeno sjedište.
KAMEN U BETONSKOM ZAGRLJAJU
Bensberški utvrđeni zamak je u 12. vijeku prešao u posjed lokalnih grofova – koji su osnovali Grofoviju. Ona će kasnije postati vojvodstvo i trajaće sve do Napoleonovih osvajanja. Tu je bilo vojvodsko sjedište „kelnera“ – čovjeka koji je zapravo bio ministar finansija i glavni blagajnik.
Naravno, vjekovi su načeli utvrđenje poslije propasti vojvodstva. Ali se Bensberg dosjetio slavne prošlosti pa je grad odlučio da obnovi ruševnu tvrđavu. Kada je arhitekta Gotfrid Bem predočio svoj nacrt gradska uprava je bila oduševljena. Umjesto rekonstrukcije Bem je predložio – betonsku konstrukciju. To je bilo šezdesetih godina prošlog vijeka. U arhitekturi beton je tretiran kao materijal budućnosti. Poput proteze u staračkim ustima na mjestu nekadašnjeg grofovskog utvrđenja nastala je gradska vijećnica koja je obuhvatila i kule Starog zamka i cijeli prostor između njih.
Sve do danas ovaj neobični zagrljaj kamena i betona ne dopada se baš svima. Ali je jedno sigurno – Bensberg je dobio još jednu znamenitost.
Ne mogu da se potpuno priklonim jednom ili drugom taboru. Na čas mi se cjelina učini kao smjeli estetski poduhvat, a odmah poslije toga proradi moja simpatija prema kamenu kao građevinskom materijalu i odbojnost prema betonu. Viđao sam i uspjelije kombinacije starog i novog. Ali u vrijeme kada je ponovo prisutan strah od nuklearnog uništenja možda valja drugačije posmatrati debele betonske zidine i – vjerovatno – duboke podzemne odaje.
STARA VAROŠ
Iza vijećnice se pruža ulica simboličnog imena – Zamkov prokop. Treba li reći da ona kruži oko nekadašnjeg zamka? Radi se o sokaku sa najviše očuvanih starih građevina. Na broju 17 je najstarija od njih. Izgradio ju je oko godine hiljadu i petstote Vecel fon Botlenberg. On je bio vojvodski „kelner“.
Zgrada je bila u posjedu te plemićke porodice do kraja 17. vijeka. Kupio ju je dobrostojeći lokalni sajdžija, da bi je1927. otkupila gradska vlast i pet godina kasnije u njoj otvorila „Zavičajni muzej“.
On je 1981. renoviran i postao je Muzej rudarstva, zanatstva i lokalne ekonomije. Kao tuzlanski gimnazijalac, slab sam prema rudarskim gradovima. Cijelo ovo područje, od Zolingena do Diseldorfa, još je u rimska vremena bilo poznato po nalazištima olova, srebra i uglja. U 18. i 19. vjeku sve više lokalnog stanovništva je zarađivalo spuštajući se pod zemlju. Rudnici su sada uglavnom zatvoreni. Naravno, takva rudarska priča je zaslužila muzej, pa makar u kući koju je podigao plemić.
Nešto niže u istom sokaku vidim nekoliko lijepih kuća koje izgrađene kao „fahverk“. Skeletna konstrukcija od greda ostaje vidljiva formirajući takozvani „pruski zid“. I kod nas se ranije na sličan način gradilo, pa su iz tih vremena u svakoj varoši ostale „bondručare“, kuće sa drvenom skeletnom gradnjom. Čini mi se da ih ovdje bolje održavaju.
U istoj ulici je i i istorijska gostionica Vermelskirhen, prvi put spomenuta u istorijskim izvorima 1760. Zna se i da je kuća podignuta 1715, dakle ovoj ljepotici je tačno 310 godina. Međutim postoji dokument koji već 1731. izvjesnog Jakoba Štajna označava kao gostioničara. Sasvim je izvjesno da sadašnji vlasnici posjeduju kuću i restoran od 1889.
Zavirio sam u jelovnik. Zainteresovale su me rodno razvrstane šnicle – muške sa slaninom, a ženske sa ananasom. Našao sam još nekoliko specijaliteta koji odaju lokalne osobenosti, inače je jelovnik poprilično internacionalan. I skoro svako jelo je preko dvadeset eura. Još jedna stvar je neobična. Restoran je zatvoren srijedom i četvrtkom, a inače radi samo za ručak od 12 do 14 sati, i poslije toga od 18 do 22. To kao da prkosi užurbanosti obližnjeg velegrada. Gazdina porodica zna najbolje kako se vodi ovakav lokal, napokon, imaju iskustvo četiri generacije.
Iz restorana izlaze tri vremešne gospođe, u živom razgovoru. Ova gostionica je u isto vrijeme vrlo lokalna i vrlo visokog nivoa. Ovamo zalaze dobrostojeći ljudi koji žele da uživaju u blagodetima analognog svijeta, ostavljajući nervozne algoritme nekim drugim generacijama.
DVORAC BENSBERG
Na vrhu brijega čeka me pravi građevinski biser – Dvorac Bensberg. Njegova silueta se nadvija nad varoš i daje joj važniji i moćniji karakter. Oko dvorca su okupljene varoške građevine kao pilići oko kvočke.
Tek kada priđete moćnim temeljima dvorca zapitate se gdje je pročelje. Da sam ja arhitekta, izgradio bih ga spram zapada, tamo gdje iza Kelna sunce umije da tone u beskonačnu ravnicu prema Holandiji.
Ovaj dvorac je nastao početkom 18. vijeka kao rezidencija za lov i odmor. Johan Vilhelm, jedan od falačkih izbornih kneževa, bio je dovoljno moćan u carstvu da je mogao 1703. da mletačkom grofu Mateu Albertiju povjeri gradnju dvorca za svoju drugu ženu – uzori su bili Versaj i Vinčesterski zamak. Građevini su se divili hroničari tadašnjeg vremena Johan Volfgang Jakobi i njegov mnogo poznatiji imenjak Johan Volfgang Gete.
Čovjek u čijoj mašti je stvoren dvorac, Johan Vilhelm, nije dočekao da se njegova vizija do kraja ostvari, jer je umro 1716. Njegovi nasljednici su zanemarili dvorac, više su voljeli druge rezidencije.
Kada po sunčanom danu na vrhu šumovitog brijega vidite ovaj zamak ne možete a da se ne začudite aristokratskoj volji koja velelepne građevine postavlja tamo gdje je kamen najteže uznijeti. Ovakve građevine su sasvim normalne u Parizu, ali ovdje, iznad jedne njemačke varošice ravne su pravom čudu.
Zamak je u vrijeme Napoleonovog prisustva u ovim krajevima nasilno pretvoren u vojnu bolnicu. U njoj je izbio tifus. U dolini, na putu ka Bergiš Gladbahu, nastale su masovne grobnice, jer su mrtve sahranjivali brzo. Istorija ni docnije nije dala mira zamku. Najprije je u vrijeme pruske vladavine pretvoren u školu za kadete. Na to vrijeme koje je potrajalo sve do izbijanja Velikog rata, podsjeća spomen-ploča u čast poginulih kadeta. Poslije Prvog svjetskog rata tu su bile smještene francuske okupacione trupe. Kada su se one povukle, grad nije znao šta će sa velelepnom građevinom, pa je u zamak naselio na desetine porodica beskućnika.
NOVI SJAJ
Rijetko se sreće takva istorijska ironija – beskućnici u grofovskoj rezidenciji. Nacisti su u zamku otvorili svoju vaspitno-ideološku školu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata unutar kompleksa su radili logoraši i zarobljenici. Dvojicu su strijeljali u dvorištu.
Poslije rata ovdje se useljavaju belgijske okupacione trupe i otvara se belgijska gimnazija.
Godine 1997. Belgijanci su već otišli kući iz ujedinjene Njemačke, a zamak se na neki način vratio svom aristokratskom identitetu. Nastao je hotel sa pet zvjezdica. Rijetko imam priliku da uđem u hotele čiji zidovi imaju više od tri vijeka istorijskog pamćenja.
Naravno, hotel je baš onakav kakvim sam ga zamišljao. Klavirska muzika u holu, ljudi pričaju poluglasno, zvecka escajg u kafeu.
Iz reklamnog prospekta saznajem da će devetog februara u hotelskom restoranu Vendome biti priređen pravi kulinarski spektakl. Za samo 599 eura po osobi može se uživati u objedu od šest gangova, koje će pratiti šampanjac i vina iz podruma Denhof. Hotelskom restoranu su Mišelinovi inspektori dodijelili dvije zvjezdice sa naznakom: Cuisine excellente, mérite un détour. Što znači: „Odlična kuhinja, vredna obilaska“. To je zasluga jedne od zvijezda gastronomskog neba Njemačke, kuvara Joahima Vislera.
Odustao sam od namjere da popijem kafu u hotelskom kafeu. Postoje vrste ljepote kojima se principijelno divim izdaleka.
Potpuno besplatno je divljenje trodjelnom ansamblu skulptura ispred hotela. Autor je jedan od najvećih njemačkih vajara, Markus Limperc. Mada su i ostale dvije skulpture interesantne, posebno me privukla ona čudnog naziva „Ružna pozdravlja ljepoticu“.
U Lipercovoj biografiji sam pročitao da je takva skulptura najprije napravljena za jednu aveniju u Karlsrueu. Čovjek koji se kao mladić prijavio u Legiju stranaca pa dezertirao, zapadnoberlinski boem koji je izbačen sa Umjetničke akademije u Diseldorfu, a ipak je pronašao svoj umjetnički put, svakako je jednako zanimljiva pojava kao i njegova djela.
Ipak je najljepša stvar koju sam taj dan vidio pogled kroz kapiju zamka koju čuvaju plemićki orlovi. Kao niz tobogan spušta se ulica postajući sve uža u oku. A u daljini iz rajnske izmaglice izbijaju dva šiljka Kelnske katedrale. Jedine oblake na nebu prave daleke termoelektrane. U mom su se životu sreli varoš Bensberg i lijepa zimska nedjelja. Čovjeku nije dato puno ovakvih dana, u kojima nema ni jednog naglog pokreta ili zvuka. U kojima se svjetlost velikodušno prosipa po ljudskim građevinama, kao da to čini samo za mene, jer nema turističke halabuke. Tako razmišljam spuštajući se ulicom ka početnoj stanici tramvaja koji će me vratiti u Keln.
Bonus video:
