VIŠE OD RIJEČI

Teofil

Teško bi bilo pobrojati sve u čemu je bio nenadmašan ili bar sjajan. Izvjesno - bila je privilegija imati ga za prijatelja

27264 pregleda 55 reakcija 17 komentar(a)
Pančić u Podgorici 2011., Foto: Luka Zeković
Pančić u Podgorici 2011., Foto: Luka Zeković

Jedna od najzanimljivijih i najvažnijih figura postjugoslovenske književnosti bio je Teofil Pančić, pisac, novinar, putnik, kritičar, urednik, hedonista, kolumnista od formata, gurman, savršeni slušalac i još bolji pričalac... Zaista renesansna ličnost - teško bi bilo pobrojati sve u čemu je bio nenadmašan ili bar sjajan. Izvjesno - bila je privilegija imati ga za prijatelja.

Uvijek sa jasnim političkim stavom - protiv tuposti i sile, protiv gluposti i mraka. Nikada - bogoljubac.

Umio je da artikuliše, na način duhovne aristokratije, uprkos tome što je taj svijet potonuo, svoju neodoljivu jugoslovensku priču i vojvođanski izbor upravo u vrijeme kada su se Slobini (pa Vučkovi, ali ista je to ekipa) komesari svojski trudlili da zatru bilo kakav vojvođanski duh u bilo čemu...

Pojasnimo nešto, današnji, posebno mlađi čitaoci to sasvim lako gube iz vida - to je zapravo jedina prava “izgubljena generacija” u jugoslovenskom političkom i kulturnom kontekstu. Ljudi rođeni sredinom šezdesetih, formirani za Jugoslaviju, za veliku i ozbiljnu evropsku državu, a živote provodili u državama-špajizima preostalim nakon propasti SFRJ. I zato im nikada ništa nije potaman. Zato su tako prirodno odbijali da pristanu na ponuđenu stvarnost...

Uspio je Teofil da ima i briljantnu polemiku sa vještačkom inteligencijom oko sopstvenog životnog statusa, a koju je pritom “ostavio u male”, što bi se nekad u Podgorici reklo. Njegov tekst bio je raskošno duhovit, a vještačka inteligencija to nikada neće moći.

U svojim kolumnama demaskirao je nacionalne mitove i njihovo dejstvo na javnu i književnu scenu.

Ipak, najvažniji je bio kao kritičar, prije svega književni... Premda je sjajno pisao o pozorištu, ali i o filmu. Čak i ta vrsta tekstova bila je svojevrsna književna kritika. U krajnjem, to bi se moglo reći i za njegove političke tekstove. Književno utemeljeno sprdanje diletantima. Jer, cio svijet je književnost, i nema ništa izvan. Kao da mu je taj uvid davao snagu da bude i sam i na vjetrometini, i pred rafalima nerazumijevanja. Kad to znate, zapravo, sve drugo su samo naporne peripetije...

Uzgred, bio je jedan od rijetkih književnih kritičara u čijim tekstovima ste jednostavno rečeno, čitalački, uživali. Da bi se to shvatilo na pravi način trebalo bi podsjetiti na suštinsku razliku između novinske i univerzitetske kritike, a Teofil Pančić je djelovao kao najbolji mogući predstavnik ove prve. Dakle, tu nije bilo nikakvih strategija da se “zasjeni prostota”, nikakvog razmetanja ovakvim ili onakvim teorijskim pristupima, već svojevrsna čitalačka ispovijest. Taj manir istinskog čitaoca u njegovom slučaju bio je slojevit, nepretenciozno i prirodno eruditan. Pišući o jednoj knjizi uspijevao je da vas podsjeti na još nekoliko, i sve je funkcionisalo kao jedan beskrajni ples knjiga. Koji nikad ne prestaje.

On je imao, i to je bilo vidljivo iz svakog napisanog reda, ogromnu ljubav prema književnosti i znanje, golemo čitalačko iskustvo.

Moguće da sve ovo nije lako razabrati nekome ko živi u zemlji gdje jedva da postoji književna kritika. U Crnoj Gori kritičari nastupaju nerijetko kao partijski revolveraši ili klanovsko-čaršijska egzekutiva. Zato je onih nekoliko autora, zapravo više autorki, koji ozbiljno pišu o knjigama dragocjeno.

Teofil je podržao Novu crnogorsku književnost, eksplicitno i precizno: pisao je sjajne tekstove o romanima crnogorskih pisaca, a to što je njegov pogled dolazio iz Beograda i sa stranica Vremena bilo je važno da bi se, ako ništa drugo, poništio onaj “tradicionalni” otpor koji je iz tih prostora sljedovao bilo čemu samosvojnom a crnogorskom.

U najkraćem: dobri duh postjugoslovenske književnosti.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")