Socijalna pravda podrazumijeva postojanje jednakih sloboda, prava i mogućnosti za sve ljude, nezavisno od njihove rasne, klasne, nacionalne, rodne i bilo koje druge pripadnosti. Generalna skupština Ujedinjenih nacija (UN) je, 2007. godine, 20. februar proglasila za Svjetski dan socijalne pravde, kako bi se ujedinili napori država u suočavanju sa siromaštvom, očekujući da svaka od njih svoje blagostanje gradi na temeljima pravičnosti i solidarnosti, uz stalno unapređivanje ekonomskih, socijalnih i ljudskih prava.
Crna Gora je, po Ustavu, “država socijalne pravde”, ali su sve vladajuće garniture, od uvođenja višestranačja do danas, umjesto izgradnje pravednog društva, u kontinuitetu radile na njegovom raslojavanju. Na zgarištima fabrika iznikli su bogataši, čak i milioneri, a još imamo sve tanji srednji sloj i natpolovičan procenat siromašnih građana. Podsjećanja radi, crnogorska privreda je, 1998. godine, procijenjena na 4,5 milijardi američkih dolara, a od početka privatizacije do maja 2014. godine, vlade su prodale 198 preduzeća za 735 miliona eura (pcnen.com).
“Novi” pravac razvoja i upravljanje državnom kasom tekli su, stihijski, na štetu države i građana Crne Gore. Pored rasprodaje i razaranja naslijeđene privrede, rasprodavani su državna teritorija i objekti, po neprimjereno niskim cijenama. Mnogo se novca odlilo u bezdanje jame. Djelovi crnogorske obale i priobalja izdati su pod zakup na period i do 99 godina, što svjedoči da su vladajuće elite, u ime razvoja, arčile državnu imovinu, koju su u krvi u znoju stvarali naši preci. Time su zgažene zasluge graditelja SFRJ, a njihovim potomcima je namijenjena sudbina najamnih radnika. Tu je “poginula” socijalna pravda, koja je majka svih pravdi!
Novokomponovani, domaći i strani, biznismeni, željni brze zarade, postali su gazde potomcima desetina hiljada radnika, koje je tranzicija pretvorila u sirotinju. U Crnoj Gori jedino rastu dugovi i državna administracija, u kojoj radi skoro trećina zaposlenih. Prema podacima Poreske uprave (PU), do 5. februara 2025. godine, zaradu za januar primilo je 191.639 radnika, dok podaci Monstata kažu da je, u decembru 2024. godine, bilo zapošljeno 257.778 radnika. Prema PU, iznos niži od minimalne zarade (600 eura) primio je 16.621 radnik, 600 eura 30.896, 600 - 800 njih 58.917, 800 - 1.000 primilo je 34.865, preko 1.500 njih 15.880, a preko 2.000 eura primilo je 7.860 radnika. Iako se radi o zaradama nakon dva programa “Evropa sad”, 74 odsto radnika primilo je manje od decembarske “slavljene” prosječne plate, koja je 1.012 eura. Više od sindikalne potrošačke korpe (zadnji kvartal 2024 = 1.970 eura) prima 4 odsto radnika (vijesti.me).
Ako je minimalna zarada od 600 eura granica siromaštva za petočlanu porodicu, šta reći za četvrtinu stanovnika Crne Gore koji su korisnici socijalnih naknada, gdje primaoci materijalnog obezbjeđenja porodice (MOP) uvijek žive u zoni siromaštva. Osnovna socijalna pomoć je, u posljednje tri godine, povećana za oko 20 eura po osobi. Neke poslaničke plate iznose koliko 25 mjesečnih primanja za jednog člana, odnosno 12-13 mjesečnih iznosa MOP-a za petočlanu porodicu.
Broj nezaposlenih građana je mnogo veći od broja na evidenciji ZZZCG, a evidencije o građanima koji žive bez ikakvih primanja - ne postoje. Izvan državne administracije skoro da nema slobodnih radnih mjesta (izuzev u vrijeme ljetnje turističke sezone), a u državni sektor i preduzeća u većinskom državnom vlasništvu, ljudi se zapošljavaju, uglavnom, sa partijskim knjižicama vladajućih političkih partija. Naša omladina je kod školovanja i zapošljavanja diskriminisana, kao što su, često, diskriminisani radnici zapošljeni u privatnim preduzećima, gdje im gazde uređuju radno vrijeme i isplaćuju zarade po sopstvenom nahođenju. Ni nadnice nijesu prošlost! Kako politika dominira u svim sferama društva, ugrožavajući ljudska prava i nepovratno urušavajući temelje socijalne pravde, na desetine hiljada, najčešće visokoobrazovanih mladih ljudi, napuštaju Crnu Goru. U većini opština vlada bijela kuga, a prosječna starost stanovništva je 40 godina.
Penzioneri se tretiraju kao teret društva i državnog budžeta, kao ljudi bez ikakvih prava, bez obzira na populistička ili zakonska povećanja penzija. Prema Monstatu, 105.000 građana je starije od 65 godina. Kapacitet pet (pet) domova za stare je ukupno 1.044 mjesta, a drugih servisa je nedovoljno i često su u problemima, poput narodnih kuhinja, koje pauziraju spremanje obroka. Dostupnost zdravstvenoj zaštiti je veoma otežana ili nikakva, ne samo za stariju populaciju. Ko nema dobre veze, mora da se liječi u PZU! Veliki broj građana liječi se u inostranstvu, sa novcem sakupljenim putem SMS poruka!
Oko 30.000 podstanarskih porodica plaća enormno visoke stanarine vlasnicima stanova, koji na profit od kirija ne plaćaju porez! Državne institucije im “gledaju kroz prste”, kao i na samo porijeklo imovine! Naši moćnici zaziru od dubokih jama i mrklog mraka, a veoma su uporni da, čak preko špijuna, dođu do informacija da li je nekom od korisnika tuđe njege karcinom u remisiji, da li je nepokretni počeo da sjedi, te da li neko od korisnika MOP-a ima dvije krave kako bi im ukinuli socijalne naknade!
Bonus video:
