Petak, 14. februar - Drugovi partizani, jesmo li se za ovo borili, tako su nakon oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije prvoborci opominjali (jedno)partijske šefove zbog bahatosti i rasipnosti direktora...
O nezakonitom i sa komunističkim idealima nespojivom bogaćenju uglavnom se pričalo u okviru posljednje tačke partijskog sastanka...
U doba obnove ratom opustošene zemlje bilo je mnogo prečih tema od zloupotrebe društvenih dobara koja danas nazivamo državnom imovinom...
Bahati i rasipni direktori bili su rijetka pojava, a za obračun s njima bila je dovoljna i posljednja tačka dnevnog reda upisana pod imenom kritika i samokritika...
Posljednja afera koju pamtim dogodila se krajem osamdesetih, kad se pročulo da brat predsjednika CK SK Crne Gore ima - dva stana...
Državne novine su provjerile u katastru, objavile posjedovni list i...
Brat je vratio stan, šef partije ponudio ostavku. Koja formalno nije prihvaćena, ali na funkciji nije ostao do kraja mandata...
* * *
Subota, 15. februar - Na tu aferu podsjetio me prije neko veče početak Vijesti u pola sedam...
Što veći gubici to više plate direktorima državnih preduzeća... Tri hiljade, pa tri i po, onda četiri i na kraju četiri hiljade i sedamsto...
Nije moguće, ovo su neke vijesti iz doba bivšeg režima, mora da je tehnika prolupala, tako pomislih...
I pređoh na portal...
I nađoh gorepomenute iznose do u cent, uz imena direktora i nazive preduzeća...
Da ne nabrajam, poduži je spisak, važno je ono što im je zajedničko.
Da je sve direktore odredila državna vlast, a da sudbinu svih državnih preduzeća određuje ona Katulova "Što vidiš da propada smatraj propalo je".
Ako nije jesenas, hoće večeras...
Drugovi partizani, jesmo li se za ovo borili, pitali bi stari borci od '41. ali znam da ni partizana ni drugarstva odavno nema među živima...
Znam i da nosioci spomenice 2020. jesu živi, ali baštine neku drugu tradiciju...
Samo jedno ne razumijem, kako se ne nađe bar jedan da pita:
Braćo četnici, jesmo li se za ovo borili...
* * *
Nedjelja, 16. februar - Od ciljeva za koje se borio četnički pokret, najpoznatiji je onaj nacionalni. O socijalnom programu četnika, nažalost, nemam nikakva saznanja...
Ne znam ni da li je uopšte postojao, ali ako jeste vjerujem da je bio humaniji od ovoga koji podržavaoci Dragoljuba Mihailovića danas podržavaju...
I zato se, kad god premijer Milojko Spajić najavi kakvu odluku o boljem životu i višem standardu penzionera - i ne samo njihovog - zapitam je li moguće da ovo podržava i ostatak trojne koalicije na vlasti...
Ne zbog toga što od njih očekujem naprasnu saosjećajnost sa svima koji žive od penzije, nego makar zbog osjećaja odgovornosti pred i prema vlastitim glasačima...
Na posljednjim parlamentarnim izborima bilo ih je samo nešto manje od trećine...
U toj trećini sigurno ima i profesora, ljekara, inžinjera, novinara, pravnika, ekonomista i ostalih koji su tri i po decenije ili još duže plaćali doprinose Fondu PIO.
I, na kraju, opljačkani...
* * *
Ponedjeljak, 17. februar - Od tog novca, koji je državi dat samo na čuvanje, stotinu miliona eura potrošeno je za povećanje minimalnih penzija na 450 eura.
Tolika primanja uoči parlamentarnih izbora imalo je 74.000 birača...
Pokret Evropa sad dobio je 77.203 glasa...
Neznanje ili korupcija, pitanje je sad, ali nema ni udaljene sumnje da se ne radi o ogromnom rezervoaru glasova...
I da je za korišćenje tog rezervoara korišćeno iskustvo DPS-a, iz više nego uspješno realizovane akcije poznate pod nazivom Jedan zaposleni - četiri glasa...
Jedna minimalna penzija mogla je donijeti i više, imajući u vidu da od nje ne žive samo mnoga nezapošljena djeca nego i unučad...
A što se desilo sa desetinama hiljada gorepomenutih profesora, ljekara, inžinjera, novinara, pravnika, ekonomista...?
Ništa, njihove penzije još nijesu povećane... Posljednji put učinila je to Vlada Dritana Abazovića...
Usklađivanje po sili zakona donijeće im za koji dan, u prosjeku, četrdesetak eura...
Meni, ako sam dobro izračunala, 42,3.
Dovoljno da više ne stajem na muku mojoj drugarici, daktilografkinji sa osnovnom, živa se pojede što su nam se penzije dosad razlikovale za stotinak eura...
* * *
Utorak, 18. februar - Ja tih briga nemam, da me država kao poslodavac finansijski ponižava navikla sam još otkako je 1990. demokratija stigla i u naše krajeve...
Na poniženje koje, ne samo meni nego svima ostalima koji prije uključivanja laptopa uključe mozak, priređuje nova evropska komesarka za proširenje - ne mogu da se naviknem.
Nije mi to polazilo za rukom ni kad su evropski komesari, diplomate i specijalni izaslanici priređivali kongrese divljenja Milu Đukanoviću, a kamoli sad kad su na vlasti njegove kineske kopije u pokušaju...
Divljenje koje Marta Kos iskazuje prema takvoj vlasti ne samo da je pretjerano nego i neosnovano.
I to toliko da sad i ona neodoljivo podsjeća na kinesku kopiju predstavnika evropske zajednice iz devedesetih - lorda Pitera Karingtona, Roberta Badintera, Dejvida Ovena i ostalih...
* * *
Srijeda, 19. februar - Jesam li previše očekivala? Ne, odavno su te EU-integracije samo bajka za odrasle... A davno sam pročitala i ono što je, još prije izbora nove komesarke, o njoj izjavio bivši premijer Slovenije i lider sada opozicione SDS:
- Marta Kos povezana je sa nekadašnjom jugoslovenskom Službom državne bezbjednosti, poznatom kao Udba. Ona je dio sistema koji je stvoren u vrijeme komunističke Jugoslavije, a njen uticaj ne može se odvojiti od te strukture - samo je dio teških optužbi koje je iznio Janez Janša.
Može li se njemu vjerovati, evo ne znam...
Komesarka Kos demantovala je ove tvrdnje u nekoliko navrata.
Kako god, ja u nju vjere nemam, ali to nema veze sa prošlošću, nego sa onim što ko zna koji put govori o Crnoj Gori, ponavljajući floskule u koje ni sama ne vjeruje.
I stvarno mi dođe da razbijem ne samo laptop nego i televizor kad god počne sa onim da "Crna Gora ostvaruje veliki napredak na putu ka Evropskoj uniji"...
Manje bi pečatno izgledalo to ponižavanje zdravog razuma kad bi, bar jednom u nastavku izlaganja, navela bar jedan konkretan detalj tog napretka...
Ne može, jer ga nema osim u papirima koje štancuju činovnici EU u Briselu...
I u ovima koji im iz Podgorice uredno stižu, uprkos tome što državna vlast najbolje zna da je priča o napretku Crne Gore u stvari bajka za odrasle...
* * *
Četvrtak, 20. februar - Na bajku mi liči i ovo propagiranje bojkota trgovina kao efikasnog metoda za snižavanje cijena.
Naročito ovaj sedmični bojkot Volija, koji će manje naškoditi Draganu Bokanu nego domaćim poljoprivrednicima...
Ko ne vjeruje, neka pročita analizu Ekonomskog fakulteta o maržama, porezima i akcizama...
Nijesam kapac da je prepričam, slabo stojim s ekonomijom...
Iz domaće politike, da ne glumim skromnost, zaslužujem najmanje devetku...
I zato, umjesto trgovačkih lanaca, za bojkot kandidujem političke lance...
Za početak - Vladu i Skupštinu...
Bonus video:
