Sramotno, ta riječ, evo neko doba, odjekuje kao refren sa najviših spratova crnogorske politike. Zašto tamo - na tim političkim i ljudskim visinama - tako vole baš tu riječ?
Tvrdnja da je nešto sramotno u suštini predstavlja jednu vrstu moralnog žigosanja. Kada to dolazi od funkcionera vlasti kao da se hoće reći da taj koji je sramotan nije vrijedan bilo kakve racionalne elaboracije, bilo kakvog bavljenja razlozima i značenjima uopšte, jer je - sramotnost ono što ga čini nedostojnim bilo kakvog razgovora. Ova polemička pozicija sugeriše i obavezni nastavak priče: sramotni bi trebalo da je izopšten. U plemenskim društvima i istoj takvoj svijesti, makar se kalila od Singapura do Vošingtona, to je - jasna i zastrašujuća kazna.
Dakle, ta formulacija kao što vidimo ima i svoj eksplicitan demagoški sloj, odnosno savršeno predstavlja demagogiju moći u situaciji kada moć nije u stanju saopštiti razloge. Kada je moć, najkraće rečeno, u zoni iracionalnog.
Svojevremeno je Đukanović svoje kritičare i neistomišljenike nazivao “sramotnima” (uz to i neostvarenima), i bio je to znak njegovog autokratskog “sazrijevanja”. A današnji premijer, kako vidjesmo, naziva sramotnom analizu koja dolazi sa Ekonomskog fakulteta, a nije po volji crnogorskom premijeru i tvorcu ekonomskih karnevalskih čuda i predstava za naivno pučanstvo...
Nisam upućen u ekonomsku dimenziju priče, niti sam sposoban to razumjeti kako valja, ali, govorim o nekim drugim, jasnijim stvarima. O javnim manirima - a o tome može da sudi znatno širi krug građana nego o usko ekonomskim temama. Ovdje smo imali jasan i opasan simptom arogantnog diletantizma jednog javnog djelatnika, i to ne kakavog vladinog vratara ili trećeg direktora četvrtog sektora, već samog premijera.
Kome je sigurno u opisu radnog mjesta mnogo toga, ali ne i da proglašava bilo čiju sramotu.
Bez obzira na motive, pozadinu, i čaršijska nagađanje o “usmjerenju” jednog fakulteta - da li je to primjerena formulacija?
Kada joj je zaista mjesto ne bi trebalo zazirati od te riječi, od bilo koje riječi, zapravo. Nije li mnogo toga sramno/sramotno oko nas, nisu li mnoge sramne epizode dio naše (dične) istorije, pa što bi onda ova kvalifikacija bila sporna?
Možda je sporno nešto drugo. To, naime, izriče premijer od koga ne očekujete mistično-moralne kvalifikacije već konkretne činjenice. Od koga ne očekujete da nešto označi kao “laž”, a da u svojim zaobilaženjima istine, koja su sve smješnija i učestalija, ne vidi motivaciju za upotrebu iste riječi. Ili je i on prešao na gramatiku trampovske politike: neobavezne riječi i još neobavezniji odnos prema istini. A ko je lažov? Uvijek neko drugi, jasno...
Da li je dakle mudro da odabere baš riječ “laž” čovjek koji je neprijatno mnogo puta, recimo to tako, obmanuo javnost. Od poskupljenja kojih neće biti, a koja uredno dođu, preko cifri oko povećanja zarada u okviru programa Evrope sad 2, pa do ružnih manipulisanja sa iznosima penzija.
Uostalom, zašto bi neka analiza, bilo koja analiza bila sramotna - ako je - naučno ozbiljna...
Ako pak nije naučno utemeljena, onda bi trebalo odabrati prave riječi. Možda je politički pokvarena, manipulativna, nekorektna, ali premijer ne veli ništa od toga, nego baš da je “sramotna”. A to budi sumnju. Da je istinita, i kao takva bolna za onoga koji olako poteže “sramotu”. I korak dalje - premijer veli da je sve to laž. Što, kao što rekosmo, može gurnuti ljude da jasnije razmisle o tome što je zaista laž i ko i zašto javno laže, a to bi samog premijera moglo skupo koštati. I to ne u kriptovalutama...
Na kraju, nešto sasvim različito: danas je 90. godina od rođenja Danila Kiša, i tekst Sonje Tomović Šundić čeka vas kao - razgovor sa majstorom. Dobar način da odmorite od domaćih političkih opsjenara...
Bonus video:
