Potegla se opet priča o Golom otoku. I treba o tome da se priča, jer je tamo bilo najviše naroda iz Crne Gore, a najviše se tihovalo. Problem je u kulturi sjećanja. Strahuje se i dalje, od otvaranja dosijea, od osvete, svađe, bruke, ko zna čega sve ne.
Miodrag Laković istupio je ispred najjače vladajuće stranke i vezano za Goli otok izjavio: “Inicijativa o rehabilitaciji golootočana pravedna, ali sad nije pravi trenutak da se bavimo tim pitanjem”. Nije pravi trenutak nakon toliko decenija? Pa kad će biti pravi trenutak? Što je htio Laković da kaže ovom izjavom? Ne drmajte košnicu da se pčele ne pomame. Ima toliko prevoda te Lakovićeve izjave i idioma. To je kao očevidac koji se pravi da ništa nije vidio. Svjedoci koji odjednom postanu zaboravni svjesni da će biti u problemu ako progovore.
Laković je htio da predloži onu čuvenu “Ne dolivajte ulje na vatru”. Niko ništa nije vidio? Goli otok ne pripada Crnoj Gori, zašto bi nas to toliko tangiralo? It’s not in my backyard. Bilo pa prošlo. Gledajmo naprijed. Od istorije se ne živi.
Ova lijepo upakovana polu-diplomatska izjava Lakovićeva koliko je tačna toliko je i pogrešna. Mudrost uvijena u eskapizam. Jer, neće se niko obogatiti od odštete, neće nikome biti lakše primljene batine, neće onim preminulima biti vraćena oduzeta čast i obraz, ali neka kosmička pravda mogla bi biti postignuta. Jer, ako se o čemu u Crnoj Gori ćutalo, ćutalo se o tom Golom otoku. S razlogom, jer je strah očigledno jak, traje i dalje.
Ali ako država zaista želi da se suoči sa neuralgičnim tačkama društva, mora da do kraja riješi i Štrpce, Morinj, Veliku, Bioče, kao što mora da riješi ubistvo Duška Jovanovića i inspektora Šćekića. Goli otok ako se ne riješi u istom paketu, ostaće vječita trauma koja će da se vraća kao avet.
Tehnika guranja pod tepih je kontraproduktivna. Jer dug nije vraćen, a kreće kamata na kamatu, može biti obračunata kao neka nova surovost kojom će neka nova vlast udariti na svoje građane i ljude, bez suda i zakona.
Valja opet čitati “Kad su cvetale tikve”. Valja opet pogledati filmove: “Večernja zvona”, “Balkanski špijun”, “Otac na službenom putu”, “Život je lep” i “Tito i ja” u kom se makar pojavljuju povratnici sa Golog otoka kao slomljene ličnosti. Čitati tekstove Juga Grizelja o represiji.
Možda bi Laković mogao da pročita knjigu Žani Lebl - Ljubičice bela, vic dug dvije i po godine. Eto, jedna žena je zbog jednog vica na Golom otoku provela dvije i po godine. Koliko je ljudi iz Crne Gore završilo na Golom otoku a da su bili potpuno nevini? Zna se, neko zna, možda negdje i piše, samo neće niko tim da se bavi. Jer, nije vrijeme, ne moramo baš sad, ne moramo baš mi. Prebacimo to na neku narednu generaciju. Previše je taj krompir vreo. Previše. “Nije pravi trenutak”.
Bonus video:
