Kada kažemo liberalna demokratija, znamo li na šta tačno mislimo?
Sintagma liberalna demokratija je toliko ušla u svakodnevni jezik da instiktivno mislimo da se ovaj fenomen pojavio istovremeno. Ovo, međutim, nije tako. Liberalizam i demokratija se nalaze u tenziji. Ova dva elementa koja povezujemo sa naprednim državama igraju komplikovan ples. Težište prelazi čas na jednu, čas na drugu stranu. Teorija nije uspjela da konstituiše održiv model odnosa. Ona je to prepustila društveno-političkom kontekstu u kome se dešava ova antinomija, koji varira kako od države do države, tako i od konkretnog vremena u kome se napetost pojačava ili smanjuje.
Sam liberalizam je kompleksan pojam i treba ga definisati. Demokratiju takođe, iako se na prvi pogled čini da je tu situacija jednostavnija. Klasični liberalizam traži zaštitu od države, odnosno polje slobode u koje vlast ne smije da se miješa. Progresivni liberalizam ide dalje, u nekim državama se naziva i progresivna ljevica, i od države traži akciju, uključujući i ispravljanje istorijskih nepravdi. Od klasičnih prava i sloboda, kao što su npr. pravo na život, ličnu slobodu, pravičan sudski postupak, imovinu, slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti do preraspodjele društvenog bogatstva, pa sve do tzv. woke kulture ili ideologije. Sve se ovo veže za liberalizam.
Ovdje pod liberalizmom podrazumijevamo poredak zasnovan na vladavini prava, konstitucionalizmu i podjeli vlasti kao njegovom neizostavnom dijelu. Demokratija je vladavina većine, uz poštovanje prava manjine. Da li je drugi dio nužan? U kojoj mjeri ustav daje okvir i ograničenja demokratiji? Što ako je ovaj “aristokratski” element u suprotnosti sa voljom većine? Kada se to desi, ko ima prvenstvo? U tome je osnovna protivrječnost ova dva pojma.
Možemo slobodno reći da su veću stabilnost pokazale države koje su prvo prošle kroz proces liberalizma i konstitucionalizma, pa se naknadno demokratizovale, nego one koje su išle u suprotnom smjeru. Primjeri Velike Britanije, postrevolucionarne Francuske ili Vajmarske Njemačke jasno to pokazuju.
Opasnost od prevelikog davanja prvenstva liberalnom principu, vodi otuđenju političkih elita, formalizmu u demokratskom procesu, drugim riječima, građanin se ništa ne pita, sem što glasa, što se opet doživljava kao nužno zlo koje se mora trpjeti. Politiku više ne vode građani direktno ili preko slobodno izabranih predstavnika, već sudije i eksperti. U suštini, tendencija je da politike i ne bude, da utabani postpolitički konsenzus eliminiše politički proces. Politike nema bez određenog antagonizma, a njega treba izbjeći po svaku cijenu. Ako se klatno pomjeri na drugu stranu, onda većina može sve. Ništa joj ne stoji na putu, pa ni brutalno kršenje prava manjine. Dok ne dođe neka druga većina koja će učiniti isto, pa tako ukrug. Neliberalna demokratija i liberalna autokratija. Da li je to nužna budućnost? Trenutna situacija nije optimistična. Liberalna demokratija je u krizi.
Treba li nam više ili manje demokratije? Tvrdo jezgro ljudskih prava mora biti očuvano. U suprotnom, demokratija je samo paravan za bezakonje, u najbolju ruku za nepravedne zakone, što i nije neka utjeha. Ograničavanje javne debate o pitanjima koja ulaze u domen moralnosti i ekonomske politike koja će uticati na generacije, predstavlja autoritarnu tendenciju “progresivaca” jer guši slobodu govora. Otpor “većine” u društvu, tamo gdje je ona jasna, mora izbiti na površinu.
Da li dolazi “novo doba noći”, kao što je to predvidio Berđajev između dva svjetska rata ili prostor za optimizam ipak postoji. Jedno je sigurno, čeka nas novo prestrojavanje svijeta gdje je optimizam “kraja istorije” doživio slom. Zabrinutost je opravdana. Ipak je liberalno demokratska država incident u istorijskom trajanju. Da bi uopšte mogla da opstane mora ovaj interegnum iskoristiti za preispitivanje.
Treba nam više demokratije i saglasnost što liberalizam koji se ne dovodi u pitanje zaista znači. Mora postojati brana od totalitarne države. Takođe se mora štititi pravo na legitimnu javnu debatu, bez pritiska da budete optuženi da ste fašista. Opasnost od autoritarizma dolazi i sa desne i sa lijeve strane političkog spektra, ako se dozvoli da se pređu određene granice.
Autor je pravnik i politički analitičar
Bonus video:
