“U čemu je problem?” to je najčešća rečenica kojom se ljudi brane od nebranjivog. Postoji još jedna kraća verzija, premoćna odbrana, kad neko samo kaže jedno slovo, a to je “I?”. To i je zapravo skraćenica od “I što ćemo sad?”. Ali ton je bitan, mora da se pogodi taj prkos, to priznanje i istovremeno kurčenje, kad se kaže to jedno jedino slovo i!
Ovo je taj slučaj. Nikad mi palo na pamet ne bi da će Đukanović biti u pravu. Jer, sve oči su uprte u to što je Milo Đukanović kupovao u Dubaiju. Svi se slade po kojim je buticima išao, je li kupovao satove, torbice, broševe, svi zabijaju nos gdje im nije mjesto. Jer, koga briga što je i gdje kupovao. Važne su druge stvari, od kojih je para kupovao, kojom karticom, da li je zakonski to bilo sve u redu, odnosno da li je prijavljivao te troškove kako treba i kad treba u vrijeme dok je obavljao zvaničnu funkciju.
Jer, ako krenemo da se pecamo na te fore što je kupovao i koje brendove, opet se neće ništa desiti. Toliko puta su fotografisali Lidiju Milovu sa torbicama i nakitom koji košta koznakoliko potrošačkih korpi crnogorskih, pa se ništa nije desilo. Sad ispade da pored silnih kuća, računa, privatizacija, braće i sestara, hidrocentrala, tendera, afera, koverti i bogatih prijatelja, Đukanovića terete što je volio skupo. Voli čovjek skupo, to je očigledno, decenijama se to vidi. Nije skroman lik. Šepuri se, ponaša se ne kao vlasnik butika nego kao vlasnik države. I što se onda ko čudi što je trgovao po Dubaiju? I? I?
Nije Đukanović poput predsjednika Urugvaja Hoze Muhike. To su krajnosti, dva potpuno različita imidža. Đukanović je sebe brendirao kao bigspender lika. Onoga koji ima i može mu bit. To je opšte poznato. Zato nije niko iznenađen tom čuvenom karticom pa ni listom trgovine. To se valjda podrazumijevalo. Bahaćenje je dio te (ne)kulture koja je nikla iz ničega, izdanci tranzicije, oni koji su sebe zvali “pobjednicima tranzicije” kako bi naglasili da su svi drugi zapravo “gubitnici tranzicije”.
Ima u knjizi Slobodana Selenića jedno ključno pitanje koje opterećuje pokušaj klasnog društva na Balkanu. Scena kad Jelena treba da odgovori na pitanje “Ima li nešto strašnije od smrti”, a ona kao pripadnica nekad više klase odgovara da ima, “Siromaštvo”. Za nju je siromaštvo strašnije od smrti.
Naši političari su skorojevići, velika većina njih. Nije baš da im praziluk iz dupeta viri, ali njihove oči sijaju i vrte se okolo kao kad novopečeni lupež siđe sa feribota i krene da ordinira po Bariju. Jednostavno je, skorojević ne može da odoli da ne pokupuje sve što vidi. Ima dvije ruke ali deset satova, ima dvije noge ali trideset pari preskupih cipela. I sve tako u krug, kupuje jer nije imao, kupuje da nadoknadi, kupuje jer ne zna do kad će sve da traje. Zato želi da se što prije nauživa to što može. Kupuje, kupuje i kupuje.
Ali treba oprostiti Đukanoviću ovo, u nadi da će se nekad otkriti sve ono veliko i stvarno što se decenijama čeka da ispliva. Ovo je za nekoga veliko kao kuća, premnogo ljudi iz Crne Gore nikad nije napustilo Balkan i nije vidjelo Dubai, a da ne govorimo o tome da se šopinguje tamo. Ali krenuli smo sa pogrešne strane. Ništa novo nije otkriveno, samo se banalizuje situacija i daje se prilika da se proglasi iznova žrtvom i da zakuka kako mu se zadire u intimu.
Neko pravi pogrešne poteze u procesuiranju Đukanovića. Ili je mnogo glup ili se pravi glup, ili nešto teže od oboje.
Bonus video:
