Mijenjala je ona, od antičke Grčke do savremenog doba, svoje lice i naličje, svoj odnos prema društvu i društvenim kretanjima, da bi danas politika postala sve i svja. U sve se miješa, svima nameće, svuda sreće, sve osvaja, svima vlada. Svjedoci smo da se svak može njom baviti, svak politički angažovati, svak biti biran na bilo koju društvenu poziciju, samo ako je dovoljno podoban ili prema nekim ličnim (što ne znači i profesionalnim) karakteristikama prihvatljiv interesima političkih lidera. Istina, nisu baš ni svi lideri političari, bar ne u izvornom značenju te riječi, ali su manje-više svi sposobni da od politike naprave svoje glavno zanimanje.
Današnji političar nikad ne zapostavlja svoja prava, polazeći od omiljene mu devize da ko nije za sebe, nije ni za drugoga. Prava političkog lidera i njihova zaštita u vrhu su liste svih državnih prioriteta. Istina, ne živi političar od njih, ali živi za njih.
Nije slučajno što sam odlučio da se oglasim upravo u ovom trenutku. Nalazimo se na velikoj društveno-političkoj prekretnici. Region zapljuskuju raznovrsna i nimalo bezopasna politička dešavanja, a sva se ona, vidljivo ili nevidljivo, prelivaju na prilike u Crnoj Gori. Sve što se događa produkt je prava i pravde političkih diktatora. Još jednom se pred svima nama, svojom dubinom i svevremenošću, otvaraju stranice Domanovićevog „Vođe“. Vidi naš narod, pa i svako naše dijete, ono što su mnogi vidjeli kada su slijepo za slijepim vođom krenuli, ali se njihov glas topi u sljepilu, ne samo vođe, već i narodnih prvaka i lidera.
Na istu ovu istinu, samo drugačije predočenu, ukazivali su grčki filozofi upozoravajući da se apsolutizacijom političke moći eliminiše svaki oblik odgovornosti za vlastite postupke. U toj koncentrisanosti na sebe, diktator najčešće uništava državu, ali samim tim što je sebe sa njom poistovijetio, na kraju biva uništen i on. Isuviše su rijetko državnici bili lideri s dugoročnom vizijom, jer dugoročna vizija je ostvariva samo u društvu koje interes svoje države i građana stavlja ispred vlastitih političkih ambicija.
U teoriji liderstva (teorija osobina) lider se prepoznaje po: energičnosti, želji za prosperitetom i integritetom, po samopouzdanju, inteligenciji, visokom nivou znanja, po komunikaciji koja je uvijek pozitivna, ali i dvosmjerna. Nije isključena mogućnost da diktatori imaju mnoge od nabrojanih osobina, ali su sve one zaogrnute plaštom skrojenim od: narcisoidnosti, nadmenosti, manipulativnosti, osjećaja nepogrešivosti.
Naravno, ne drže ih na vlasti samo njihove osobine. Oni ne bi mogli opstati bez strahopoštovanja i lakovjernost svojih pristalica. Tu je i lakomost i gramazivost pojedinaca usaglašena sa spin komunikacijom.
Pokušaj pravljenja paralele između diktatora i istinskog državnika dovodi nas do sljedećih zaključaka:
• Demokratija diktatora je teorija bez djela, a djela državnika izviru iz demokratije. • Diktator žrtvuje narod zarad sebe, a državnik žrtvuje sebe zarad naroda. • Diktator vlada „nepogrešivošću“, a državnik mudrošću. • Diktator donosi odluke na bazi direktive, a državnik na bazi poznavanja činjenica. • Diktator prepoznaje podobne, a državnik sposobne da odgovore zadatku. • Diktator vidi u svima neprijatelje, a državnik od svih stvara prijatelje. • Saradnici diktatora su kukavice i koristoljupci, a saradnici državnika profesionalci. • Diktator bira poslušne, državnik odvažne. • Diktator gradi imperiju za sebe, državnik za one koji dolaze. • Diktator nema mjere ni u čemu, a državnik je u svemu umjeren. • Dikator stvar moralnu degradaciju, a državnik moralnog građanina.
U posljednje vrijeme na scenu je stupio novi tip diktatora, tzv. spin diktator.
Njegov tip vladavine se zasniva na stvaranju kolektivne iluzije da je on kompetentan i dobronameran demokrata, a do te iluzije se dolazi nizom svakodnevnih višesatnih poruka od kojih svaka ima izvorište u ubjeđenju da on obavlja sjajan posao, da će zahvaljujući njemu država prosperirati, da je uradio ono što niko prije njega nije, niti će iko poslije njega moći, te bi gubitak takvog lidera odveo državu u sunovrat. Ovaj način vladavine se projektuje kroz medije, a oni su mu, kao što je kod svih diktatora slučaj, bezrezervno odani.
Na putu koji je diktator utabao niču mnogi zakoni, grade se najrazličitije pretpostavke, lansira ideja o nepogrešivosti vođe, glorifikuju lojalni, isplivavaju nestručni. Dovoljno je da se sjetimo nekih sličnih zakona i kod nas (npr. Zakon o nacionalnom javnom emiteru, kojim je projektovan direktor RTCG), stalnog tvitovanje sa pogrešnom prepostavkom (npr. slučaj neustavnog penzionisanja sudije Ustavnog suda), brojnih primjera lansiranja ideje o nepogrešivosti pojedinaca, imenovanja lojalnih i dogovorenih, a u svemu nekompetentnih itd. Crnoj Gori su potrebni državnici koji će da se brinu za buduće generacije, ali i za sigurnost i blagostanje postojećih generacija!
Zato je uvijek dobro podsjetiti se Velikog diktatora (genijalni Čaplin je kao niko prije i poslije njega ismijao Velikog diktatora) i njegovog čuvenog govora koji počinje riječima:
„Žao mi je, ali ja ne želim da budem vladar. To nije moje zanimanje. Ne želim da upravljam ili da osvajam, nikog. Želeo bih da pomognem svakom, ako je to moguće: Jevrejima, ili onima koji to nisu, crncima, bjelcima... Svi mi želimo da pomognemo jedni drugima. LJudska bića vole to. Želimo da živimo, da jedni drugima dijelimo sreću, a ne da jedni drugima dijelimo tugu.,,,“
Taj govor završava sa:
„..Hajde da se ujedinimo! Hajde da se borimo za novi svijet, prijatan svijet koji će svakom čovjeku dati šansu da radi! Koji će dati mladom čovjeku budućnost, a starom sigurnost! Ali dok vam obećavaju sve ove stvari, ove brutalne osobe otimaju vlast. Ali oni lažu! Neće ispuniti svoja obećanja! Nikada neće! Diktatori su oslobodili sebe, ali su pokorili ljude! Hajde da sami ostvarimo ova obećanja!“
Poučna anegdota koju nam je otac Gojko Perović ispričao može se svesti na samo dvije riječi - PROĆI ĆE!
Bonus video:
