Ni policija više nije što je nekad bila. Ko ne vjeruje dovoljno je da osmotri prvog među njima, direktora Lazara, i svima koji robuju stereotipima biće jasno da je tradicionalna institucija sile i nepravde, nakon 30. avgusta 2020, transforimisana. I to u akademsku zajednicu, koja se s lakoćom hvata u koštac sa satirom i piscem, a ne kao nekad, u stara loša vremena, sa strunjačom i Milanom Kneževićem.
Zato ne treba da nas čudi što je Uprava policije, postupajući po podnesenoj prijavi, preduzela radnje iz službene nadležnosti i, naravno sve u skladu sa zakonom, odmah o događaju obavijestila državnog tužioca u ODT Podgorica. Nije, dakle, danima i sedmicama narodna milicija ćutala kao prije 30. avgusta 2020, recimo nekog 3. septembra 2013, čekajući skoro mjesec da prijavi ODT-u nimalo bezazlen slučaj, kada je umjesto satire i pisca, djelovao nasilnik i uličar. I povrh svega toga, matori jarac. Radi se o napadu VB Popovića na ekipu Vijesti, novinara i fotoreportera, koji su na javnoj površini, ispred kancelarija famoznog Instituta za javnu politiku, tražili izjavu i slikali matorog jarca. A ne lakiranu bubašvabu. VBP je tada uz salvu uvreda i prijetnji oteo fotoreporteru Luki Zekoviću sredstvo za rad i izuzeo materijal.
Možete zamisliti šta bi se desilo da je voditeljka sporne emisije na Adria TV matorom jarcu, prije neki mjesec, kada je ovaj seksistički nasrnuo na nju, zavalila šamar. Ili ga uhvatila za kravatu i počela da mu čupa pogani jezik. Koji je kao i onaj Bebin lajao na novinare koji su samo radili svoj posao. VBP im je psovao majku i govorio da su govna smrdljiva, dok je ovaj najnoviji primjerak matorog jarca atakovao na sve “ispod i iznad” majice voditeljke, jer eto neki docenti UCG to vole vruće.
Umjesto da je UP sjutradan, ili ako su Šaro i Šćepan te večeri bili u redovnom pretresu bezbjednosno interesantnih lica pa su preskočili sporno gostovanje, onda koji dan kasnije, nakon saopštenja više nevladinih organizacija, procesuirala odvratni seksizam i mizoginiju jednog univerzitetskog radnika, oni su prećutali skandal. I tek tada je reagovao Brano Mandić, istina svojim alatom, satirom i metaforama, a ne pendrekom i prijavom nadležnom ODT-u. Spasavajući tako javni prostor od prostakluka, verbalnog nasilja, mizoginije. Kako Uprava policije nije podnijela prijavu nadležnom državnom tužiocu tražeći od njega da provjeri da li u izjavi docenta UCG ima simptoma i ponašanja koji ukazuju na matorog jarca, jer te večeri samo što nije tražio od autorke emisije da se skine u studiju kako bi vidio ono što ga zanima - ne reklamni natpis AX sa naslovne strane majice - već “ono ispod i iznad nje”, onda je kolega Mandić logično zaključio kako UP u stvari dijeli stav Etičkog odbora UCG! Da je kolega docent prefinjeni gospodin a ne matori jarac, koji seksističkim i lascivnim atakom na Irenu Tatar “iskazuje afinitet prema duhu novinarke“! Polazeći od naučno prihvaćene teorije na UCG da je samo u zdravom tijelu zdrav duh, što znači da kolega docent nije jurišao na tijelo novinarke već na njen duh.
Pisac je pravilno zaključio da novinarka Adria TV nikom iz pomenutog univerzitetskog Odbora i nikom iz MUP-a i UP-a nije ćerka ili sestričina. Čak da niko od njih nema ćerku ili sestričinu, jer bi u suprotnom lako zaključili da u ponašanju kontroverznog docenta UCG postoje simptomi koje je detektovao upravo pisac i novinar Brano Mandić: da je pomenuta novinarka ispala “objekat žudnje jednog matorog jarca koji omladini pokazuje kako bez njega nema udarca, niti emisije bez kafanske dosjetke kojom ćemo relaksirati atmosferu pošto smo još napeti od trodecenijskog antisrpskog proganjanja. Ako nam napetost dalje naloži, možemo reći i da je to ispod suknje cilj, a ne objekat...”
Čak nijesu morali da budu tako kreativni i satirični kao kolega Mandić, mogli su samo da se ugledaju na upravu Univerziteta CG koja se ogradila od spornog nastupa svog docenta, uz zaključak: “Najoštrije osuđujemo krajnje neprimjeren diskurs koji je AS uputio urednici emisije Ireni Tatar".
Iako je mnogo lakše bilo detektovati seksizam, mizoginiju, lascivnost, okrutnost, nasilništvo docenta UCG, nego povredu javnog morala od strane metafore pisca i kolumniste Brana Mandića, Šaro i Šćepo su se još jednom odlučili za teži put. Da javnost opet ponize i počnu da nam objašnjavaju kako je javni moral pogazio pisac a ne docent. Što je sve natjeralo Mandića da im objasni kako metafora nije pendrek, a satira - strunjača. Već da je docentu sporna sintagma “matori jarac”, lako dokaziva. I da je “ona data metaforično u skladu sa širim značenjskim slojevima tekstualne cjeline - od mitoloških satira, dionizijskih svetkovina, pa sve do popularne kulture i Žikine dinastije matori jarac se drži kao simbol ritualne plodnosti i pretjerane seksualne konotacije, koju na koncu docentu UCG u tekstu zamjeram, naravno, isključivo u svjetlu njegovog univerzitetskog zvanja”.
Džaba je revnostan i udarnički rad UP ignorisao nadležni ODT konstatacijom da kod matorog jarca nema elemenata krivičnog djela, Odjeljenje bezbjednosti PG je pokazalo da bolje poznaje teoriju književnosti i osnovne stilske figure nego ovi iz tužilaštva. I da pisac a ne docent treba da odgovara po članu 7 Zakona o javnom redu i miru, zbog “vrijeđanja i drskog ponašanja”. UP nije uzela kao olakšavajuću okolnost za Mandića to što nije ranije kažnjavan po ovom osnovu, dok su potpuno ignorisali činjenicu da je docent višestruki povratnik, odnosno da je odavno u javnom prostoru prepoznat kao stari udarac. Zahvaljujući čemu je svojevremeno i dobio univerzitetsku katedru na Palama, u prestižnom obrazovnom sistemu Radovana Karadžića i Milorada Dodika.
S tim u vezi, a kako profesionalna procedura nalaže, nakon uvida u sav raspoloživi materijal i dijametralno različita stanovišta niza institucija, povlačim riječ s početka teksta. Ipak je čitav aparat sile, ili njegov najveći dio, isti kao što je bio prije 30. avgusta 2020. Jer i tada je policija, u sadejstvu sa tužilaštvom i sudom, procesuirala metafore. Sjećate se da je za jednu moju, kako je sačekuša od 1. 09. 2007, priređena na desetu godišnjicu Vijesti, u stvari “čestitka za naš jubilej od strane premijera Đukanovića, njegove biološke ili kriminalne familije”, pravosnažno osuđena. Da bi svi koji su savjesno osudili čestitku ekspresno napredovali u karijeri. Činjenica da se 18 godina kasnije opet procesuira jedna metafora, govori kako nam se aparat sile i prinude i dalje drži pendreka i Milana Kneževića, a ne zakona i etike.
Sve je isto samo njega nema.
Bonus video:
