Donald Tramp je drugi predsednički mandat počeo u stilu – pre mene potop. Ne valja mu ništa što ga je dočekalo.
Protiv Amerike je, sugeriše, radila i ona sama i vasceli svet. Pa sad on mora i to munjevito, da oboma izvuče uši i izvede ih sa „stranputice“ na „pravi put“.
Po njegovoj računici, Amerika je u veliko oblikovala svet kakav je danas, ali tako da ju je on muzao gde god je stigao. I konstatovao da su se na njen račun najviše ovajdili tradicionalni saveznici, što su rivali iskoristili da joj i ratom i mirom ospore dominaciju.
Za samo mesec i po vladavine Tramp je uspeo da se pozavadi s mnogim saveznicima. Pre neki dan je Volodimira Zelenskog prosto oduvao iz Bele kuće, jer dotični nije iskazao zahvalnost (iako dotad jeste 33 puta) za veliku ratnu podršku. I još se usudio da zatraži bezbednosne garancije da Rusija neće napasti Ukrajinu ni posle eventualnog primirja. U igri je, doduše, ostao aranžman po kome bi Ukrajinci retkim mineralima otplaćivali američka ulaganja.
Moskva je pozdravila što je Vašington „isprašio tur“ Zelenskom. Ali se Evropa zabrinula što je Tramp i Vladimir Putin izuzimaju iz traženja rešenja za Ukrajinu, u čijim se obrisima nazire primirje, uz veće razumevanje za agresora nego za napadnutog. Pa da mora da se reorganizuje, da bude osposobljena da sama brani suverenitet i interese Ukrajine, takođe izuzete iz američko-ruskog dogovaranja. Dodatno ju je šoknuo Trampov dekret, kojim je suspendovao vojnu pomoć Kijevu, dok ovaj ne pristane na ishod „paktiranja“ Bele kuće i Kremlja.
O ovome ćete detaljnije naći na drugim stranicama Novog magazina, tako da bih se ovde posvetio povećanoj alergiji Trampa i njegove ekipe na zatečene unutrašnje i spoljne institucije. U kojima vide prevaziđene ili bar kolektive zrele za „čišćenje“ od elemenata koji se ne uklapaju u pohod „Učinimo Ameriku ponovo velikom" (MAGA).
Dok rigorozno trebi „duboku državu“ i ukida USAID za međunarodnu pomoć, najbogatiji čovek sveta Ilon Mask se nije libio da, kao „najbolji prijatelj prve porodice“, pokaže i sklonost za izlazak SAD iz UN i Nato. Isti kurs zastupaju i grupe vladajućih republikanaca, smatrajući da te organizacije krnje suverenitet Amerike (koja je njihov najveći ulagač) obavezujući je da poštuje i norme koje joj nisu po volji.
Ali, predviđena procedura praktično onemogućava ostvarenje takvih nauma. Tramp, pak, nastavlja da optužuje pojedine članice obe organizacije da nedovoljno uvažavaju interese Amerike.
Već je povlači iz Saveta UN za ljudska prava, kao i iz Svetske zdravstvene organizacije i ponovo je ispisao iz međunarodnog sporazuma o klimatskim promenama. Usput je zaveo sankcije pojedincima iz Međunarodnog krivičnog suda, zamrzao sredstva Agenciji UN za izbeglice…
Poznavaoci kažu da je Tramp „odavno alergičan“ i na EU. Evidentirano je da svojski potpomaže one njene lidere koji je spotiču (Viktor Orban) ili opozicionare (Alternativa za Nemačku) koji bi da je istumbaju.
Preferira priču – jedan na jedan. Tako je Putinu nagovestio skidanje pojedinih sankcija ako se dogovore o primirju u Ukrajini, a Zelenskog upozorio da bi mogao da izgubi celu zemlju ako odbije da Rusija zadrži osvojeno.
Nada se da bi odobrovoljavanjem Moskve mogao da je odvaja od Pekinga. A oboje ih je oraspoložio pretenzijom da Americi pripoji Kanadu i Grenland, jer tako posredno aminuje i širenje Rusije po Ukrajini i kinesko širenje po okolnim morima.
Doduše, moglo bi da se kaže i da ga je ovaj tandem „bez ograničenja“, pomenutim akcijama nagnao da ne zaostaje za njima. Pa „da bi bio red“ i da on poveća svoju zemlju, za po neko parče zapadne hemisfere.
Brzi Don, kako ga nazivaju, želi, po svemu sudeći, i da pristupom jedan na jedan ozvaniči novu podelu sveta na interesne sfere. Da se ocrta šta je pod američkim, šta pod kineskim i šta pod ruskim nadzorom.
Ne zna još, međutim, šta bi sa EU, za koju misli i da je stvorena da bude rival Americi. A i ne može da igra jedan na jedan, jer ona nema opšteprihvaćenog lidera.
Ali EU nazire i da je ceo Zapad ostao bez pravog vođe. Potreban nam je novi lider slobodnog sveta, uzviknula je, reagujući na Trampovu pojačanu relativizaciju savezništva, šefica evropske diplomatije, Kaja Kalas.
Da bi se snašla uklještena između potrebe da brani interese Ukrajine, i da ne dopusti da u trojnoj deobi sveta, ne ostane bez svoje interesne sfere, EU mora sebe da menja ka većem stepenu objedinjavanja. Da u sebe upumpa novu snagu neophodnu ne samo za održavanje prestiža već i za širenje po okolini, po zapadnom Balkanu.
Zato Evropo – pumpaj, pumpaj! Možda i tebi pomogne taj poklič, uz koji ovdašnji studenti uspevaju da objedine i veće različitosti od onih u EU.
Bonus video:
