Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan uhapsio je lidere sve tri najveće opozicione partije, od najvećeg protivnika Ekrema Imamoglua, preko nacionaliste Umita Ozdaga do jedinog zaista proevropskog lidera u Turskoj Selahatina Demirtaša. Sultan našeg doba drži u zatvoru nekoliko desetina novinara i stotine aktivista i boraca za ljudska prava i par desetina hiljada ljudi optuženih za terorizam. Stavio je pod kontrolu preko 90 odsto medija plus Al Džaziru, turska vojna baza u Kataru ima prioritet i obavezu da brani vladajuću familiju El Tani. Promenio je Ustav i skrojio ga po vlastitoj meri dajući sebi ovlašćenja da odlučuje o svemu i da bira sve - od sudija i tužilaca, do dekana i rektora na univerzitetima i direktora osnovnih škola u dubokoj provinciji. Diskriminiše i tretira građane kurdskog porekla na sličan način kao Netanjahuov režim Palestince.
Erdogan je u Siriji uradio sve ono što ruski predsednik Vladimir Putin želi da napravi u Ukrajini. Nije uveo sankcije Rusiji, kupio je protivvazdušni raketni sistem S-400 od Moskve i pored toga što je Turska članica NATO-a. Napravio je energetske i nuklearne (za civilnu upotrebu) aranžmane sa Kremljom. Pomogao je Azerbejdžanu da izvrši etničko čišćenje Jermena iz Arcaha/Nagorno Karabaha. Pola Libije i ceo Afrički rog je preuredio u svoj protektorat. Proglasio je teritorijalne vode Kipra turskom ekskluzivnom ekonomskom zonom.
Režim u Ankari finansira izgradnju džamija i organizacija koje šire islam i turski pogled na svet na Zapadnom Balkanu primenjujući tzv. soft power. Drži pod kontrolom albansku vojsku i tamošnju obaveštajnu službu. U Bosni i Hercegovini samo njegovo ime se izgovara sa strahopoštovanjem i u Sarajevu i u Banjaluci i u Mostaru. U Crnoj Gori je jedini lider protiv koga nećete čuti ili videti napisanu jednu ružnu reč ili ozbiljniju kritiku, ni od pozicije ni od opozicije, ni od onih koji se zalažu za građansku državu ni od onih za entofederalizaciju, ni od uslovno rečeno proevropskih ni od proruskih novinara. U Srbiji mu prostiru crveni tepih, a ministri mu pevaju na uvo dok u Raškoj oblasti/Sandžaku sponzoriše i potpiruje neoosmanlijsku nostalgiju.
Najdugovečniji vladar posle Lukašenka i Putina na Starom kontinentu, ucenjuje EU već deset godina migrantima iz Azije i Afrike, ponižavao je nekažnjeno predsednicu Evropske komisije Ursulu fon der Lajen, preti s vremena na vreme članicama EU, Grčkoj i Kipru. Od njega niko ne traži da vrati već 50 godina okupiranu trećinu teritorije članice EU. U Briselu su, kada se radilo o Srbiji, govorilo da Kipar ne može da bude presedan, a sada kažu da će za Ukrajinu koristiti upravo istočno mediteransko ostrvo kao obrazac.
Sve ono što se, uglavnom s pravom, spočitava velikim planetarnim, regionalnim i lokalnim liderima/autokratama, turskom predsedniku Redžepu Tajipu Erdoganu se oprašta, prelazi se ćutke ili se okreće glava na drugu stranu. O njemu se ne pišu tekstovi, ne prave se televizijske emisije, ne daju se izjave, ne postavljaju se objave na društvenim mrežama kao o drugim vladarima sličnim njemu.
Kada je bivši italijanski premijer Mario Dragi konačno rekao da je "car go", odnosno da je Erdogan samo jedan od diktatora sa kojima se mora sarađivati iz pragmatičnih razloga, braneći čast Evrope i Fon der Lajen nakon poniženja u Ankari, u Parizu, Berlinu ali i Briselu su ćutali.
Ako možemo da pripišemo političkom pragmatizmu nizak profil ili povlađivanje političara predsedniku Turske, bilo da su na vlasti ili u opoziciji, nije baš najjasnije zašto novinari, analitičari, intelektualci, nevladin sektor, generalno ljudi koji imaju šta i znaju kako da kažu, ćute ili relativizuju ili minimalizuju Erdoganova (ne)dela i ulogu koju igra.
Indikativno je da u Crnoj Gori i u drugim državama regiona imamo na desetine i stotine kritičara za svakog lidera, od američkog predsednika Donalda Trampa, dvojice neproglašenih imperatora Si Đinpinga i Vladimira Putina, izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, preko evropskih vođa poput Emanuela Makrona, do lokalnih vlastodržaca na čelu sa Viktorom Orbanom, Aleksandrom Vučićem i Edijem Ramom.
Upadljivo je kako Erdogan za iste poteze, odluke, rečnik biva "pomilovan", opravdan ili se traže reči razumevanja dok su njegove kolege žestoko kritikovan. Mada, ruku na srce, nije da ih te kritike mnogo uznemiruju ili im kvare raspoloženje.
Kritičari Donalda Trampa i njegovih napora da centralizuje vlast i obračuna se sa tzv. vouk kulturom su ćutali svih prethodnih godina gledajući transformaciju Turske u "izbornu autokratiju" i tihu islamizaciju zemlje u kojoj smeta čak i Deda Mraz i novogodišnja jelka.
Velika većina onih koji Putinu opravdano spočitavaju imperijalne ambicije, ubistva opozicionara, novinara, aktivista, prelaze u tišini preko činjenica da je Erdoganov režim šampion po broju uhapšenih novinara, opozicionara, građanskih aktivista, filantropa i zemlja u kojoj su kafkijanski procesi redovna pojava. U Erdoganovoj Turskoj je ponovo na snazi osmanlijsko pravilo: kadija te tuži, kadija ti sudi.
Velikoj većini zaštitnika Ukrajine nimalo ne smeta što je Turska nametnula svog čoveka u Damasku i što turska vojska i obaveštajna služba (MIT) kontrolišu severozapadni deo zemlje i nameravaju da otvore vojne baze. Branioci prava Palestinaca su nemi ili nezainteresovani za prava Kurda koja se beskrupulozno gaze, kao da su Palestinci jedini obespravljeni narod bez države. Oni koji obeležavaju različite genocide, etnička čišćenja, ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, nisu nikada kritikovali Erdogana i Ankaru što negira genocid nad Jermenima u Turskoj i pogrom i etničko čišćenje Jermena u Azerbejdžanu.
Oni koji Emanuelu Makronu spočitavaju politiku prema islamskim zajednicama u Francuskoj, strogu primenu zakona o verskim pitanjima i tretman ilegalnih migranata u Francuskoj, nisu se čuli ili su lakonski odreagovali kada je Erdogan ponovo transformisao najveću hrišćansku pravoslavnu baziliku Aja Sofiju u džamiju, kao da u Istanbulu preko tri hiljade džamija nije dovoljno za vernike, a o tretmanu migranata u Turskoj da ne govorimo.
Viktor Orban se nalazi na nišanu veoma teških zamerki zbog položaja LGBTQ zajednice i rodne ravnopravnosti. Erdoganu nema ko da kaže da je apsurdno da se dokument kojim se štite prava žena i daju im se prava za zaštitu od svakog vrsta nasilja zove Istanbulska konvencija, a da je upravo on poništio ratifikaciju Turske predsedničkim dekretom 2021. godine.
Aleksandar Vučić se optužuje da želi da kreira tzv. srpski svet i da se meša u unutrašnje poslove okolnih bivših jugoslovenskih republika, a nikome izgleda ne smeta što u turskim udžbenicima postoje karte "turskog sveta" još iz devedesetih godina prošlog veka, na Kosovu i u Albaniji su hapšeni i isporučivani Turskoj ljudi bliski Fetulahu Gulenu, a u Sarajevu su odbili da daju titulu počasnog građanina nobelovcu Orhanu Pamuku nakon pritiska iz Ankare.
Kada je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu za književnost, Erdogan se žestoko usprotivio izjavivši: "Dali su istu nagradu i turskom teroristi", sa jasnom aluzijom na Pamuka.
Balkanski lideri, da ih ne nabrajamo pojedinačno, koriste najvulgarniji mogući rečnik uz brojne klevete i proizvoljne optužbe na račun političkih protivnika, novinara, građanskih aktivista, nevladinih organizacija, intelektualaca, rečju svih onih koji nisu pod kontrolom ili nisu na liniji zacrtane politike. Nije preterivanje konstatacija da su oni "umereni" u poređenju sa Erdoganom i njegovom propagandnom mašinerijom, a da ne govorimo o efektu koji amplifikuje veličina i snaga Turske.
Dvadeset tri godine Erdogan izvrće ruglu ili zloupotrebljava evropske vrednosti i norme kao i sporazume sa EU bez ikakvih sankcija, posledica ili izolacije. To što je EU praktično zaledila pregovore sa Turskom o članstvu je u suštini usluga Erdoganu. Na taj način je EU izgubila instrument da utiče na Tursku a Erdogan se, pošto je iskoristio proces pridruživanja EU da potčini vojsku (jedno od osnovnih pravila u procesu pregovaranja sa EU je civilna kontrola nad oružanim snagama) i slomi republikansku strukturu unutar tzv. duboke države, okrenuo restauraciji imperije.
Zapadni Balkan ozbiljno rizikuje da se nađe u nekoj vrsti reprize iz 19. veka kada je region ostao čitavo stoleće duže nego što je trebalo pod osmanlijskom direktnom ili indirektnom upravom jer su tadašnje zapadne sile preferirale umiruću tursku carevinu nadolazećoj ruskoj imperiji kojoj je trebalo zatvoriti prilaz tzv. toplim morima.
Trampova administracija u Vašingtonu vidi u Erdoganvom režimu i Turskoj generalno veoma korisnog i pragmatičnog saveznika jer dele iste rivale i neprijatelje na potezu od Balkana i Magreba na zapadu do Sinđanga na istoku i Sahela na jugu. Amerikanci žele da smanje svoje prisustvo u tom delu sveta i posledično troškove, Turci kao kočnica za hegemonske aspiracije Rusije, Kine i Irana su gotovo idealan saveznik.
Tu postoji i jedna velika razlika. Erdoganova Turska nije malaksala Osmanlijska imperija od pre dvesta godina, već je veoma dinamična i rastuća regionalna sila sa ambicijama da postane trikontinentalna. Ta dimenzija i cilj Turske se neće promeniti ni sa eventualnom smenom vlasti u Ankari. Ekrem Imamoglu ili Mensur Javaš bi bili samo lepše, ljubaznije, slatkorečivije i razumnije lice iste spoljne politike i geostrateških ambicija.
Bonus video:
