Uvod u temu je nepotreban, jer svi znamo to što treba da znamo. Dana 1. novembra prošle godine, prije pet mjeseci, u 11 i 50h, pala je nadstrešnica Željezničke stanice u Novom Sadu.
Tragedija je podigla tenzije, naelektrelisala ambijent i otvorila pukotine u društvu. Dubina tih pukotina prijeti da postane teško premostiva.
Nažalost, više puta viđeno.
Razlog je, po mišljenju analitičara i učesnika, duboko ukorijenjena i rasprostranjena korupcija u svim porama života.
Vlast oslonjena na jaku partiju i još jaču partitokratiju, nepotizam, klijentelističku mrežu, kojom je 'upecana' cijela država i društvo, očekivano je dopustila da falsifikovano znanje, struka, profesionalna i lična etika, a pogotovu odgovornost, dopusti da rekonstrukcija pomenute željezničke stanice bude takođe falsifikovanog kvaliteta, koji na kraju pukne nad nadstrešnicom, koja padne i ubije 16 ljudi.
Kap koja je prelila punu čašu!
I tada se na sceni pojavljuje i dešava nesto neočekivano, što bismo mogli krstiti "fenomenologijom slučaja".
Naime, potpuno novi kvalitativni odgovor i izraz. Studenti, maturanti i njihovi profesori?!
Rebus bez rješenja.
A zašto? Pa zato što je ustao, u znak protesta, najčedniji i najčistiji, najčasniji i ponajobrazovaniji dio svakog društva, pa i srpskog. Ustala je studentska i maturantska Mladost!
Njihovu sudbinu, kao svoj životni usud, sa njima dijele i njihovi Profesori... Logično i očekivano. Nisu ih nikad napuštali. Čak su sa njima dijelili sudbinu i pred krvavim egzekucijama tokom Drugog svjetskog rata. Sa istorijskim obrazloženjem "Ja i sada držim čas", odbijali su da napuste živi zid nevinih dječijih stradalnika. Šta sad da rade, da budu neko drugi?
Veličanstven doprinos univerzalnim "Osnovama etike", koji istoriju ostave bez daha.
Zbog toga profesor, ljekar, sudija... nisu zanimanja, nego pozivi. Njih ne "obavljaš", nego ih "živiš" dok si živ i dok te ima, ili im nisi dorastao...
Ovog puta, neočekivano, u svemu dominiraju Studenti, koji stupaju na scenu kao rimska legija, bez lidera, jednaki i ravnopravni. Isporučili su svoja 4 zahtjeva. Sa tim zahtjevima krstare po čitavoj Srbiji, budeći stanovništvo, ispunjavajući ga ushićenjem punim poštovanja, oduševljenja, iščekivanja i, što je najvažnije, nadom koja se "potikala kojekude" u ovih posljednjih 10 godina, kao da je nikad nije ni bilo...
Odmah i na prvi pogled vidi se nesrazmjera između njihovih zahtjeva, koje, uostalom, po riječima Marte Kos, podržava i Evropska komisija? I sa druge strane, emotivnog reagovanja široke javnosti. Zašto?
Zato što ove pametne i rječite mlade osobe jednostavno traže odgovornost za urađeni, ili neurađeni posao, odgovornost za obavljanje javne funkcije, za javno izgovorenu riječ. Ovog puta za jasnu i veliku tragediju, kao posljednju u nizu koji je već predugo trajao dok su oni ćutali. Traže odgovornost odgovornih. Ne interesuju ih njihove političke floskule, mentalne i retoričke akrobacije.
Ono što je najčudnije, ne interesuju ih ni imena. Čak ih ne pominju, ni imenom ni funkcijom i ne pridaju im nikakav značaj.
Veću uvredu nisu mogli smisliti za tako i toliko uvrežene narcise i za tu "količinu značaja" i bitnosti...
Jednostavno, svelo se sve na elementarnu životnost "popio si - plati!".
Ko si, šta si, od kojih si - to je samo tvoj problem, ali to ne znači da je bitan ovoj studentsko-đačkoj Srbiji. Ni njihovim profesorima, pa onda redom ni poljoprivrednicima, ni radnicima, ni glumcima, ni ljekarima, ni sportistima ni advokatima... ni pojedinim medijskim kucama... Ostale još čekaju. Igraju na sigurno...
A šta je u zemlji Srbiji sigurno? - Pa "deca".
I šta sad hoće ta "deca"? Tu je ključ za ovu političku bravu. To je taj kvalitativni iskorak koji je zbunio protivnike, pa i šire.
Ta "deca" su odlučila da ne vode političko-partijsku borbu za prestiž u državi. Ne, njih to ne interesuje! Oni žele korjenite, ne političke nego društvene promjene. Oni kreiraju novu sociološku epohu i stvarnost. Pri tome su toliko jasni, ubjedljivi, logični i etični da su već sebe upisali u listu autora novih socioloških stremljenja u istoriji Balkana a možda i šire.
Stereotip je pukao onda kad su ovi mladi ljudi odbili da dijele sudbinu predhodnih generacija nevoljnika... Ne, oni ne žele da ODU. Oni žele da OSTANU!
To je razlog šoku i nevjerici.
Gle čuda, ovi žele da ostanu? Žele, zamislite, da ostanu u svojoj zemlji. Neće preko "grane", ni preko "bare". Vidjeli su da je većina onih koji su kroz protekle decenije to uradili postali žrtve teških i raznovrsnih nostalgija, patnje za svojim rodom i krajem. Tamo gdje su, traže da rade svaki dan, ne zbog zarada, nego zato što im je vikend mnogo dug i težak. Ostaju sami sa sobom i svojom čežnjom, gledajući sve moguće portale i video-zapise iz domovine. Razgovaraju satima sa svojima zahvaljujući modernoj tehnologiji. Čekaju da počnu da žive, a to se dešava kad dođu kući. Skrivaju to što i kako se osjećaju i zbog sebe i zbog drugih.
E, to neće ova pametna i odlučna "deca". Hoće svoju kuću i svoj život u svom kraju i dvorištu, a da im pri tom bude komotno, lijepo i bogato. Da žive kao i drugi normalni svijet, ali u svojoj zemlji. A kako?
Jednostavno, promjenom društvene paradigme i socioloških principa. Uspostavljanjem opšteprihvaćenih i aktuelnih evropskih naprednih vrijednosti, kao mjere života. Jednakih prava i zakona jednakih za sve. Jednakih šansi i mogućnosti njihovih realizacija, uz pomoć profesionalnih i nezavisnih institucija. Jasne i javne odgovornosti za svoj rad.
Žele ideje, vizije i ciljeve za koje će glasati i kojima će stremiti zbog sebe i zbog sjutra svoje djece.
Možda još uvijek ne znaju šta još sve žele, ali znaju šta više ne žele. Ne žele komercijano-korporativnu partijsku stvarnost, nasilje za neposlušne. Ambijent u kome je važnija, ljepša i sa više šansi, partijska knjižica od njihove mladosti, obrazovanja, pameti i snova.
Nemiri sličnog povoda se održavaju u Budimpešti, Atini, Skoplju, trese i u Istanbulu...
Razbija se, možda konačno, uvreženo mišljenje da desnica jača. Ne, desnica je konstanta. Ona uvijek vrebajući čeka spremna da dominira, kad na lijevim i centralnim pozicijama prifale ideje, nestanu vizije, istanji se pamet i autoriteti. Iščili empatija, koju smo nekad zvali ljudskost...
Sviće...
Dobro jutro Srbijo, pardon, htjedoh reći, Evropo...
Autor je predsjednik SG CIVIS
Bonus video:
