Svjetski poredak se mijenja tokom vremena, u zavisnosti od tehnoloških, političkih, društvenih i ideoloških faktora koji mogu uticati na globalnu raspodjelu moći i oblikovanje normi. On može biti radikalno promijenjen kako širim istorijskim tokovima, tako i greškama neke velike sile
Poslije pada Berlinskog zida 1989. godine – i skoro godinu prije raspada SSSR-a krajem 1991. – predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Džordž Buš stariji proglasio je dolazak “novog svjetskog poretka”. A danas – samo dva mjeseca nakon početka drugog predsjedničkog mandata Donalda Trampa – čelnica evropske diplomatije Kaja Kalas izjavila je da “međunarodni poredak prolazi kroz promjene u razmjerama kakve nisu viđene od 1945”. Ali, šta je zapravo “svjetski poredak”, kako se on održava i kako se mijenja?
U svakodnevnom govoru riječ poredak označava stabilno stanje ili raspored stvari, funkcija, odnosa i slično. U unutrašnjoj politici govorimo o “društvenom poretku” i poretku vlasti. Na međunarodnoj sceni, međutim, ne postoji vrhovna vlast. Sporazumi među državama uvijek su podložni promjenama, i zato je, u određenom smislu, svijet “anarhičan”.
Ipak, anarhija nije isto što i haos. Kod poretka je važan stepen, a on se s vremenom mijenja. U unutrašnjoj politici stabilno društvo može da opstane uprkos izvjesnom stepenu nekontrolisanog nasilja. U većini zemalja, organizovani i neorganizovani oružani kriminal ostaju životna činjenica. Ali kada nasilje dostigne previsok nivo, to se smatra znakom “propale države”. Stanovnici Somalije mogu imati zajednički jezik i etničko porijeklo, ali se ta zemlja odavno pretvorila u poprište sukoba klanova, a “nacionalna” vlada u Mogadišu gotovo da nema vlast van glavnog grada.
Njemački sociolog Maks Veber dao je čuvenu definiciju savremene države kao političke institucije koja ima monopol na legitimnu upotrebu sile. Međutim, naše razumijevanje legitimnih ovlašćenja zasniva se na idejama i normama koje se mogu mijenjati. Zato se legitimni poredak zasniva na prosudbama o snazi tih normi, kao i na prostom opažanju razmjera i prirode nasilja u državi.
Kada govorimo o svjetskom poretku, tu možemo mjeriti promjene u raspodjeli moći i resursa, kao i u privrženosti normama koje određuju legitimnost. Takođe možemo mjeriti učestalost i intenzitet oružanih sukoba.
Stabilna raspodjela moći među državama često se uspostavlja ratovima, koji razjašnjavaju percepciju ravnoteže snaga. Ipak, stavovi o legitimnosti ratova mijenjali su se kroz vrijeme. U Evropi 18. vijeka, na primjer, pruski kralj Fridrih Veliki poželio je da oduzme provinciju Šleziju susjednoj Austriji i jednostavno ju je osvojio. Ali nakon Drugog svjetskog rata, zemlje svijeta su osnovale Ujedinjene nacije koje kao legitimne priznaju samo one ratove koji se vode radi samoodbrane (osim ako Savjet bezbjednosti ne donese drugačiju odluku).
Da, kada je predsjednik Rusije Vladimir Putin napao Ukrajinu i okupirao njenu teritoriju, tvrdio je da djeluje u cilju samoodbrane – od širenja NATO-a ka istoku. Međutim, većina zemalja članica Ujedinjenih nacija glasala je za rezoluciju koja osuđuje njegovo ponašanje, a one koje to nisu učinile (poput Kine, Sjeverne Koreje i Irana) imale su zajednički interes sa Putinom – da stvore protivtežu američkoj moći.
Iako pojedine države mogu da podnose tužbe protiv drugih zemalja pred međunarodnim sudovima, ti sudovi nemaju mogućnost da obezbijede sprovođenje svojih odluka. Savjet bezbjednosti UN može ovlastiti države da obezbijede kolektivnu bezbjednost, ali to rijetko čini. Pet stalnih članica Savjeta (Velika Britanija, Kina, Francuska, Rusija i SAD) imaju pravo veta, i ne žele da rizikuju izbijanje velikog rata. Veto funkcioniše kao osigurač u električnoj mreži: bolje je da nestane struje nego da izgori cijela kuća.
Svjetski poredak može slabiti ili jačati zahvaljujući faktorima kao što su tehnološke promjene, koje utiču na raspodjelu vojne i ekonomske moći; unutrašnje društvene i političke promjene, koje oblikuju spoljnu politiku velikih sila; transnacionalne sile, poput ideja ili revolucionarnih pokreta, koji se mogu širiti mimo kontrole vlada i uticati na to kako društva doživljavaju legitimitet vladajućeg poretka.
Na primjer, nakon Vestfalskog mira iz 1648. godine, koji je okončao evropske vjerske ratove, princip državnog suvereniteta postao je osnova normativnog svjetskog poretka. A osim promjena kada je riječ o principima legitimiteta, dešavaju se i promjene u raspodjeli resursa sile. Do početka Prvog svjetskog rata, američka ekonomija postala je najveća na svijetu, što je omogućilo SAD da vojnim angažovanjem presudno utiču na ishod rata. Iako je američki predsjednik Vudro Vilson pokušao da izmijeni normativni poredak kroz stvaranje Lige naroda, unutrašnja politika SAD gurala je zemlju ka izolacionizmu, pa su sile Osovine tokom 1930-ih pokušale da nametnu svijetu svoj poredak.
Nakon Drugog svjetskog rata, na Sjedinjene Države otpadala je polovina cjelokupne svjetske ekonomije, njihovu vojnu moć balansirao je SSSR, a normativna snaga Ujedinjenih nacija bila je slaba. Kada se 1991. godine Sovjetski Savez raspao, SAD su uživale kratak “trenutak unipolarnosti”, ali su potom pretjerano angažovale svoje resurse na Bliskom istoku. Vrhunac u pravljenju grešaka u finansijskom upravljanju bio je globalna finansijska kriza iz 2008. godine. Vjerujući da su SAD u opadanju, Rusija i Kina promijenile su svoju politiku. Putin je naredio invaziju na susjednu Gruziju, a Kina je, umjesto obazrive spoljne politike iz vremena Deng Sjaopinga, odabrala odlučniji i agresivniji pristup. Istovremeno, ubrzani ekonomski rast omogućio je Kini da smanji razliku u moći u odnosu na Ameriku.
U poređenju s Kinom, američka moć se zaista umanjila, ali njen udio u svjetskoj ekonomiji i dalje iznosi oko 25%. Sve dok SAD održavaju čvrste saveze sa Japanom i Evropom, njihov zajednički udio u globalnoj ekonomiji biće veći od polovine, dok Kina i Rusija zajedno imaju samo oko 20%.
Da li će Trampova administracija sačuvati ovaj jedinstveni izvor trajne američke moći, ili je ipak Kaja Kalas u pravu? Svjedočimo li prelomnom trenutku, kao 1945, 1991. i 2008. godine? Ako budući istoričari na tu listu dodaju i 2025. godinu, onda će to vjerovatno biti više posljedica američke politike (autodestruktivnog ponašanja), nego nekog neizbježnog i dugotrajnog toka događaja
Autor je profesor emeritus na Univerzitetu Harvard
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
